Ove se subote, nekako sramežljivo i bez pompe koja je znala pratiti neke prijašnje mu zagrebačke nastupe, u Močvari dogodio Dušan Strajnić, Dukat, Stray Dogg. Unatoč tome što (ili mi se barem tako čini) više nema onih klauzula da se mora sjediti i maskirati i sve tome nalik, ipak su po podu zamračenog kluba bile raspoređene stolice, od kojih je njih recimo šezdesetak bilo upotpunjeno ljudskim tijelima. To je posve smislen manevar, uzmemo li u obzir da je momak ovaj put došao bez pratećeg benda, pa je samim time štimung bio utoliko prisniji, tiši, kontemplativniji nego ekstrovertniji. Osim toga, takvom je ambijentu kumovala i činjenica da je gig bio zamišljen kao storytelling večer, druženje s Dušanom tijekom kojeg će nam pričati o svojim pjesmama - kako su i zašto, u kojim trenutcima života nastajale.

Ja nisam upućen u to jesu li takve solo "tematske večeri" nešto što je furao kroz cijelu karijeru sporadično, stvar koje se prigodno dosjetio kad je vidio da prodaja karata pada pa je ovako lakše dostići neku izvedivu računicu, ili prijeko potrebna želja jednog pjesnika da iziđe iz zone komfora i pruži nam sebe na pladnju kao nikad prije, ali mi je dabome izrazito drago da sam ovome posvjedočio baš u ovom obliku, usudio bih se reći čak zbog nekih stvari širih i obuhvatnijih nego što je to sam Dušan i njegova glazba. Da se razumijemo, ja poštujem to što čovjek radi, svakome je uostalom jasno da je riječ o bogomdanom vokalistu kao i vrlo solidnom gitaristu. Ipak, generalno sam tim američkim indie folkom kako mi idu godine sve manje zahvaćen, rezoniram s tim diskursom nešto slabije nego narod koji je oko mene sjedio, to je vjerojatno. Ako bih morao reći što me točno odbija, onda bi to valjda bila ta potpuna uronjenost u svijet u kojem su romantični odnosi muškarca i žene sve što je ikad postojalo, te ono čemu je sve drugo podređeno, pa iz toga ponekad iznikne. Ponekad u slobodno vrijeme znam biti toliko drzak da ustvrdim da mi je malo mukica od takve čuvstvenosti, te da je možda u 2022. vrijeme da probamo početi nadilaziti te zakržljale postulate i prihvaćati mogućnost da ljubav može biti malo šira i drukčije formulirana.

To je kao neki kontekst, generalna spika. A ono pak zbog čega velim da mi je baš super sjela ova njegova govorancija tamo, to je taj moment kad ne postoje nikakvi općeniti konteksti i okolnosti, već samo eto neki čovjek s gitarom, i njegov život, i neki njemu toliko ključni momenti i ljudska bića unutar života da je o njima morao uraditi pjesmu. Podsjetio me na to da, čak i kad nešto zazvuči klišejasto ili corny, da iza toga jebiga i dalje najčešće stoji nečiji intimni proživljeni moment koji ga je ponukao da ode raditi jednu od najboljih stvari koju čovjek uopće može raditi - pjesmu pisati, i da prema tom činu kao takvom valja imati barem trunku nekog poštovanja, jednako kao i prema životu i ljubavi koji su do njega doveli. Ovo je perspektiva koja sad vama isto vjerojatno zvuči potpuno banalno i suvišno, ali tko vas jebe, ima da poštujete taj čin da vam ja sad ovo tu pišem, alo. Hoću reći, ja često zaboravim na taj pogled, kao što je razvidno iz bezbroj potpuno sarkastičnih i seratorskih mi reportova. Taj se dio sigurno neće promijeniti, ali evo u to ime unaprijed i unazad - svakom posranom, osim preporuke da se ostavi ćorava posla i ode kopati kanale, svakako kapa dolje i hvala na tome što provodi svoje vrijeme pretačući iskustva u tekstove i glazbu. Lijepo je to.

Ove Dukatove crtice su sve išle kronološki od početka karijere, osim prve i najvažnije, gdje nam je obznanio da mu je žena u ordinaciji za pobačaje u zadnji čas odustala od zahvata jer je zasvirala ta njegova opskurna stvar na radiju pa je to shvatila kao znak. Tako da je sad prije par tjedana po drugi puta postao otac, što je faza koju smatra najboljom fazom svog života, ako izuzmemo onu fazu kad nije imao djecu. Takav direktan, iskren, gotovo pa "s neba pa u rebra" pristup je zadržao cijelu večer, bacajući na sve strane vrlo snažne i emotivne slike (siguran sam da nema nikog tko nije u par navrata povukao neku paralelu s vlasitim životom, pa samim time i nadolazeću pjesmu doživio više "svojom"), a sve popraćeno dozom vrhunskog humora i auto-ironije. Siguran sam da je većina toga bilo uvježbano i unaprijed definirano, ali to ne mijenja na stvari da je riječ o vrhunskom naratoru i liku koji bi se komotno mogao okušati i u stand-upu. Nije ipak bilo toliko smiješno koliko se to činilo Luci, koja je, činilo se, od pustog uzbuđenja što joj je došao kolega slistila koju viška, pa je malo narušavala intimu trenutka upornim cerekanjem i cijukanjem iz publike kad za to stvarno nije bilo potrebe.

Prošetali smo tako kroz sva četiri albuma, i kroz veze koje su te periode obilježile, a od svih iznimno upečatljivih crtica meni će najviše ostati u sjećanju ona gdje nakon nekih maratonskih aftera zgaženi i posvađani on i djevojka veslaju rijekom, samo da bi se u tom trenutku podigla brana i oni ostali nasukani u blatu i mulju na suncu nasred kanala, a neki ribar viče s obale da ni slučajno ne pokušavaju gurati čamac jer će ih pojesti to blato. Pjesma koja slijedi dakako ne nudi mogućnost da se to sve iz nje same iščita, zbog čega se sad mi koji smo ovdje bili možemo sljedeći put kurčiti ostatku ekipe da ne kuže oni spiku nego su pozeri, kao što i jesu.

Za moj je ukus gig bivao sve boljim kako je odmicao (što će reći da su onda valjda i stvari s trećeg i četvrtog albuma bolje nego s prva dva, iako ne znam koliko je to mišljenje općeprihvaćeno), izdvojio bih "Look at the Moon" kao naročito fascinantnu demonstraciju vokalnog raspona i tehnike, a dojam da su se posjetitelji slagali sa mnom mogu potvrditi dva bisa kojima smo prešli iz milanske u balkansku porciju, tko ne kuži pozer.

P.S. Umalo sam zaboravio pohvaliti tematsku zaokruženost koncepta u sklopu koje se izvođač pojavio na pozornici u istom džemperu kojeg ima na Facebook coveru eventa. Uspjeh je u detaljima, svaka čast.

ujak stanley // 09/03/2022