Samog sebe plagirati i pri tome još uvijek zvučati odlično je privilegija samo rijetkih. No, ovi prekaljeni rockeri iz Teksasa na svom novom, petnaestom albumu "La Futura" čine upravo to, i dobro je što je tako. "La Futura" je svojevrsni presjek od četrdeset i tri godine duge karijere ovog tročlanog benda. Počevši s hrapavim boogie/blues rockom albuma "Tres Hombres" iz davne 1973, preko osamdesetih, perioda u kojem su svoj stil "nabildali" s teksturama synthesizera i drumcomputerom te zabilježili neke od svojih najvećih hitova, pa sve do današnjih dana. Sa svojih svega deset pjesama u kompletnom trajanju od nekih četrdesetak minuta, ovaj njihov novi uradak se sluša u jednom dahu. ZZ Top još uvijek nisu za otpisati, naprotiv.

Billy Gibbons, Dusty Hill i Frank Beard ovdje zvuče vitalno i nabrijano. Kombinacija bubnjeva, gitare i basa uparenih prepoznatljivim vokalom basiste Dusty Hilla još uvijek ima u sebi zapaljive smjese. Što najbolje dokazuju vrlo energične pjesme poput uvodne "I Gotsta Get Paid", koja je zapravo prerada hip hop klasika "25 Lights", te odmah sljedeća "Chartreuse", koja zvuči poput nekih njihovih uspješnica iz početka osamdesetih. Onih s kojima su se probili i na europsko tržište, te zadobili i nas (tada) indisponirane "Europejce". Dočim "La Futura" djeluje vrlo retro, bez šminke i produkcijskog preuljepšavanja. Možda je to ta konotacija koja bi se mogla izvući i samog naziva ovog albuma? Budućnost je povratak korijenima, ali sa stečenim i bogatim iskustvom jednog veterana. Imidž šovinističkih kauboja i nenadjebivih cool tipova ovi Teksašani u potpunosti pobijaju izvrsnim baladama kao što su "Over You" i "It's So Easy Manana". "La Futuri" je ubrizgana dobra doza emotivnosti koja se ne oslikava samo u prethodnim dvjema pjesmama, već i u "Heartache In Blues", gdje usna harmonika Jamesa Harmana odvodi u iskonski južnjački blues Mississippi delte. Iako su iz prošlosti evidentne, vokalne sposobnosti Dusty Hilla u ovom novom albumu su primjetno postavljene u drugi plan. Prednost imaju masne i vrlo melodične gitarske dionice punokrvnog blues rocka, a svi instrumenti zvuče perfektno čisto i rockerskom uhu ugodno.



Da se ne varamo, ovi vagabundi iz Teksasa i dalje imaju onaj svoj dijabolični stav nedokučivih blues-rockera, koji bez obzira na sve ostaju "svoji". Potraga za identitetom? Raspad benda? Stvaralačka kriza? To su sve za njih priče za malu djecu. Oni su svjesni što mogu i u čemu su najbolji. U pjesmama poput "Consumption", "Big Shinny Nine" ili AC/DC-ovskoj "Flyn' High" ZZ Toperi uredno (kao i uvijek) isporučuju svoj bezvremenski i radikalni blues rock, kakvog nikad nije previše i sve dok su takvi, ovi Teksašani su uvijek dobrodošli. Stoga kada u završnoj "Have a Little Mercy" pjevaju: 'Love me like a Big Rolls Royce / love me like there ain't no choice' - oni to stvarno i misle.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 26/10/2012