Nick Talbot je bristolski singer-songwriter, kojem nije strano upustiti se u debatu s publikom samo uz gitaru, ali ni ako iza sebe ima odličan bend. Kad je iza njega bend, obično se zovu GRAVNEHURST, a do sada su pod tim imenom snimili pet studijskih albuma.

Nasuprot rockerskim korijenima prethodnog albuma, pjesme na "The Ghost int he Daylight" toliko su omekšale da slušatelj ima osjećaj da bi ih i lagani povjetarac otpuhnuo, a u tom bi trenutku ostali bez nekoliko predivnih momenata u rock povijesti.

Prvi je pjesma The Prize. Vanvremenska ljubavno nostalgična pjesma da ne znam da je napisana i snimljena u ovom stoljeću svakako bi tražio njenog autora negdje u razdoblju prije pedesetak godina. Čak joj ni nabrijane gitare na kraju pjesme nisu uspjele naškoditi.



Nasuprot njoj, stoji pjesma Islands, s kompjuterski programiranim ritmom i neživim lebdećim vokalima koja čini neki intermezzo u svojih osam minuta osobnosti, a prestaje taman kad bi mogla postati dosadna. Nažalost, tako nije s pjesmom Fitzrovia, koja je barem pet minuta preduga, a smjestila se na sam početak albuma i time skoro pa odbila intenzivnog slušača. Kao neobavezna podloga i može proći, ali ne kao pjesma na albumu, već kao neka b-strana.

Ostatak albuma ide u folk akustičnom smjeru s ponekad umjerenom elektronskom podlogom, a iako ih nisam dugo dugo slušao, atmosferom me ovaj album podsjetio na RED HOUSE PAINTERS, bend koji sam volio nekad. Slušajući pjesme Red House Paintersa nikad se nije znalo kada će se pojaviti linija koja dijeli zanimljivo od dosadnog, slušljivo od neslušljivog. Slična je situacija i na ovom albumu, no In Miniature i atmosferična Three Fires, uz spomenutu The Prize, dovoljne su da nas ovaj album ne povede u dosadu.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 09/10/2012