Čepmenovci su doživjeli velike promijene. Ostali su bez dva vitalna muzičara - glavnog gitarista Paula i bubnjara Phila, pa su lukavo umjesto dvije zamijene pronašli tri - Owena (gitara), Kevin Jamesa (bas) i Scotta (bubnjevi). Od originalnih Čepmenovaca su ostali samo frontmen Kingsley koji sada svira klavijature (ranije je bio gitarist) i Pop koji je bas zamijenio noizerskom gitarom. Moglo bi se očekivati da su izgubili neke od prepoznatljivih karakteristika odličnog debija "Burn Your Town", ali ne! Naprotiv, ovaj EP nakon više od godine dana diskografske pauze je itekako dobrodošao 20-to minutni rad koji pokazuje znatno finiji, čišći, jasniji, energičniji, skladniji i harmoničniji opus. Nestale su sve one konfuzne i čudnovate opsesije s debija koje su mnoge bacale u nedoumicu da li su The Chapman Family šarlatani ili vješti rock alternativci. Da, oni su sada bez ikakve dileme postali svojevrsni majstori britanske indie scene i dalje oslonjeni na etiku post-punka s obilatim noiseom i mjestimičnim shoegazom, a sve na relacijama Joy Division, The Jesus And Mary Chain, Sonic Youth, The Cure, Echo And The Bunnymen, pa i Interpol u novom ruhu.

Kingsley ovdje zvuči kao pljunuti Ian McCulloch, taman ugođen u sive i mračne teksture pjesama koje nisu nimalo optimistične. Singl "No more tears" u brzom plesnom tempu govori o čestim vijestima slanja mrtvih vojnika sa svjetskih frontova spakiranih u ljesove za koje nitko ne postavlja nikakva pitanja, a "Cruel Britannia" i "This English life" su posvećene nacionalnoj udrugi za obranu (English Defence League) i nedavnim neredima na ulicama Londona. U njima se hvataju apatije i nezainteresiranosti Britanaca zavaljenih u mirnoći kućne intime sa šalicom čaja što kod Kingsleya izaziva veliki bijes i srdžbu da se neke značajne društveno-političke stvari dešavaju bez aktivnog učešća građana. Mirni shoegazerski komad "Summer song" sa introspektivnim Echo And The Bunnymen raspoloženjem govori o završetku jedne propale emotivne veze, a kao svojevrsno iznenađenje, tu je još i obrada čuvenog Morrisseyevog hita "Every day is like Sunday" u iznimno laganoj varijanti sa klavijaturama.



Priče koje kruže o njima govore da imaju ekscentrične i divljački razjarene nastupe koji frcaju energijom, a ovaj kratki EP se sasvim sigurno uklapa u taj image. Približili su svoj live performans širokoj publici i dali do znanja da se na njih itekako treba računati u budućnosti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/09/2012