Blastcraft je oneman bend muzičara iz Beograda koji ne želi otkriti svoje ime jer kaže da ono nije bitno. Ali mora mu se priznati da je napravio odličan album, a ne nekakav smandrljotak od EP-ija kao što to uobičavaju raditi novi izvođači nadahnuti raznim elektronskim underground žanrovima.

Ovaj umjetnik je bez ijednog živog instrumenta napravio sjajan cyberpunk/ digital hardcore/ industrial/ hellcore album, a ako ćemo pravo, ovo je jedan od unikatnijih suvremenih instrumentalnih electro-punk radova u kome se čuju i povremeni gitarski riffovi koji podjednako duguju punku i metalu u energičnim kompozicijama "Metamorphoses", "Hardcore megadeath, megakill", "Fuel in flames", "Noiseshaking spinbreaking" i "Grinding on the dancing floor". No, osnova glazbe su različite elektronske kompjuterske manipulacije u svojstvu energičnih, ali ne i brutalnih plesnih tempova sa psihodeličnim premazima i mnogim žanrovskim diverzijama na rave, trance, techno, gabber, jungle, hip-hop, scratch... Svaka pjesma ima neku drugačiju stilsku karakteristiku po kojoj se uočava da je autor dobro prožvakao ostavštinu plesne techno manije 90-ih i prisvojio je kao baštinu formiravši je u vlastite male unikate koji iznose u prosjeku oko 3 i pol minute, te im dodao punkerski šlih industriala bez ikakvih jasno vidljivih utjecaja. A može se recimo primijetiti i utjecaja dubstepa u broju "Look! Some small blue planet!".

Ovo je nadasve originalna plesna glazba kakvu rijetko čujemo na ovim područjima. Autor se uopće nije opterećivao sa onim stereotipnim pristupom ka pop formatu u kome mora sve biti idealno namješteno, naprotiv, on fila proizvoljne eksperimentarije na umjereno brze tempove, a umije uraditi i vrlo interesantne 'space' ekstravagancije poput kratkog komada "Malfunction" ili završnog chill-out/dubstepa "Neurotoxin".

Meni se osobno čini kao plesna psihodelična i mnogo 'kulerskija' varijanta Aphex Twin s mnogim stilskim dodacima, a album djeluje kao svojevrsni autorov 'best of' jer nema nikakav određeni koncept koji bi nosio tok radnje. Pjesmu po pjesmu je veoma zanimljivo slušati; čuje se veliko bogatstvo ideja i raskošan talent autora koji se hvata u koštac eksperimentirajući sa svačime što mu padne na pamet, a ako bih izdvojio nekog osobnog favorita za potencijalni hit, to su svakako skladbe "Fuel in flames" i "Story of a new machine" koje imaju najpristupačniji faktor - melodiju, ritam i minimalističke gradacije. Ostale kompozicije su prilično vješto izgrađene kao male electro-hardcore simfonije kojima ama baš ništa ne manjka. Tu vrijedi spomenuti "Psykoposes" sa sympho/progressive detaljima i odličnu kratku naslovnu "Doomsday celebration" (samo 2.19) u kojoj nema čega nema.

Odličan album koji je najavio veliki kreativni potencijal autora od kojeg se može očekivati uistinu svašta. Jako dobro. Preporučam poslušati najmanje 5-6 puta, a tek onda izvaliti mišljenje. U svakom slučaju, ovo je djelo koje ima debelu budućnost ispred sebe.

Bravo autoru!!!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/09/2012