Francuski post-hardcore četverac iz Pariza osnovan je 2009. godine i već nakon 6 mjeseci rada objavio je debi album "A Series Of Catastrophes And Consequences". Postavu čine Alex Diaz (vokal, gitara), Raphael Jassin (gitara), Thibaut Cavelier (bubnjevi) i Julien Bouladoux (bas). Zahvaljujući odličnim reakcijama kritike i feedbacku publike, imali su prilike dijeliti pozornicu sa Misery Signals, August Burns Red, Emmure i Ligeia, a 2010. učestvovali su i na onoj odličnoj kompilaciji "Paris Is Burning Karoshi vol.1" u izdanju Karoshi Entertainment. Glazbeno variraju sa smjesom klasičnog post-hardcorea od primjerice Fugazi i At The Drive-In do suvremenog, mnogi bi rekli pomodarnog hardcorea u kome je punk križan s metalcoreom (Every Time I Die ili Norma Jean) ili post-metalom (Cult Of Luna), a glavnu osobinu čine im vraški rastrzani, gotovo divljački neuhvatljivi riffovi puni tehnikalija 'kreni-stani' s mnoštvom breakova, noiserskih, te math opservacija. Intervale vole popunjavati atmosferičnijim i letargičnijim dionicama, a vokal im je pravi kreštavi screamo koji se također u tim laganijim dionicama pretvara u razniježenog luzera. Sami tvrde da im je potpuno svejedno u koji god žanr ili fah ih svrstavali, njima je bitno da im ljudi dođu na koncert i dožive uzbuđenje zajedno s njima.

No, nikako im ne manjka humora i zajebancije kroz metaforične, mračne i cinične tekstove o značaju istine, propalom r'n'r gradu Vegasu, karakternim muhama koje ih oblijeću ili o pornografiji. Vjerojatno će se mnogi zateći u raskoraku kada prvi puta poslušaju album; to svakako nije stil koji bi opčinio odprve, no ovisi o tome koliko tolerancije imate prema samom post-hardcoreu, toliko će vam i ovaj album 'sjesti'.



Za to su još najbolji primjeri uvodna "The truth", te potom pjesme "Burn down Vegas", "Ballroom", "Crane flies" i "The never ending end". Na ostatak materijala treba imati daleko više strpljenja jer se bend voli zaputiti u vlastite egzibicije koje izlaze iz nekih striktnih fahova, osobito u pjesmama "Forward", "Backward" i u instrumentalu "Pluie" u kojima kombiniraju mnoštvo različitih osobina, čak i elemenata klasičnog post-punka. A kratka gitarska instrumentalna ekspresija "A thousand trees in my closet" niti nema nikakvu vitalnu crtu hardcorea, dok je završna laganica "Hooks and lips" praktički skoro pa elegična grunge balada s tremoličnim post-rock krešendom.

Čini se da The Prestige s ovim albumom pokušavaju stvoriti nešto svoje na račun sirove energije i stilskih kombinacija, te ih ne treba prerano otpisati samo zato što ne nalikuju na nikakav veliki bend, onu 'muziku' koju volite ili zato što sviraju nekakvu 'muziku' koju ne razumijete. Sve dok se o njoj razmišlja u stagnacijskom duhu, za tu 'muziku' nema napretka. A ovi Francuzi je izgleda pokušavaju obogatiti nekim svojim kreacijama trpajući standarde i vlastite, često lucidne ekspresije ruku pod ruku.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/08/2012