Krivudavi debi album koji šamara valovima od stoner/sludgea, akustične atmosferičnosti do raznolikih math i post/rock-metal kombinacija.

Jednu stvar ovdje ne razumijem - šta znači ovaj naslov albuma "Sntntn". Pokušavao sam ga tumačiti kao skraćenicu, ali nisam dobio nikakav adekvatan odgovor. Ako je kratica, bojim se da je neću samo tako lako odgonetnuti. A možda je neka čista fonetsko-lingvistička caka koja mi nije pala na pamet.

Nakon instrumentalnog EP-ija "V vrtincu vsemogočnega miru", slovenski Posavci su konačno objavili i dugosvirajući rad na kome koriste i vlastite vokale. Instrumentalni scenarij je poznat: naglašeni progressive obrasci s kompleksnim aranžmanima u kojima se od kompozicije do kompozicije izmjenjuju stilizacije koje variraju od žestokih natruha stonera i sludgea, različitih oblika math sintagmi, dijagonalno ispleteni obrisi post-rocka i post-metala, te nekoliko laganijih, atmosferičnijih i ležernijih momenata u kojima majstori na žicama Miha Vodušek (bas, vokal) i Matej Hočevar (gitara, vokal) elektriku zamijenjuju akustikom.

Očigledno je da kao i na prethodnom radu imaju neku vlastitu koncepciju 'pletenja' sitnih vezova u raskošno dizajnirane kompozicije s neobičnim prikazima mentalnih stanja koja variraju od realnosti, političkog angažmana, sve do iracionalnog i onog čistog sarkastičnog cinizma na pragu divljačkog barbarstva. Uz nekoliko pjevanih kompozicija kojima je uistinu teško proniknuti 'bit', primjerice uvodnoj "Azul intruso" koja kao da je izniknula iz psihodeličnih dana Kyuss, preko "Chapinero alto" sa ženskom spoken-word dionicom koja nema veze s onime što piše na omotu - da pjesma govori o jednom kvartu u Bogoti (Kolumbija) gdje žive boemski književnici, umjetnici, gay i lesbian populacija, sve do "Khakhua kumu" u kojoj se rastegnuti vrištajući vokali ama baš ništa ne razumiju. A pjesma navodno govori o ljudožderima. "Bridget" ima još jedan ženski spoken-word, ovaj puta na španjolskom, dok je preostali dio materijala čistog instrumentalističkog karaktera u kome do izražaja dolaze složene konture s već navedenim stilskim finesama.



Enivej, lirike nema dovoljno da bi približila tematsku jezgru, pa se stoga album fokusira na imaginaciju i čar same svirke. Ovaj trojac je radi spontano i bez kalkulacija, dinamički je podižući iz takta u takt s neočekivanim obratima držeći se vlastitih načela da kad osjete kako jedan pasos postane samima njima gnjavaža, odmah ga mijenjaju nečim drugačijim. I u tome vrlo dobro uspjevaju 'lijepeći' po nekoliko aranžmanskih varijacija proizašlih iz strastvene svirke. Mora biti da su tko zna koliko dugo peglali i brusili finese, možda prangijali minimalistički neke sekvence dok nisu uzidali tek djelićak datog materijala u oblik jedne pjesme što će reći da gotovo svih ovih 9 pjesama djeluje kao domišljato sastavljen kolaž od brojnih ekspresija.

Izbjegli su konvencionalne standarde i šablone usmjerivši se na vlastiti izraz u kome se može osjetiti i avangardni duh istraživanja kreacije zadanih stilova. Evidentno su otišli korak-dva dalje od prethodnog EP-ija, osjeća se da imaju sposobnost metamorfoze i tko zna kuda i kako daleko će ih vlastita evolucija odbaciti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/07/2012