Phillipa Margaret "Pip" Brown ili LADYHAWKE, novozelandska je multinistrumentalistica koja se nakon godina sviranja po novozelandskim i australskim bendovima preselila u London i tamo doživjela planetarnu slavu, sa singlovima kao što su My Delirium i Paris is Burning, odnosno prvim albumum objavljenim 2008.

Četiri godine spremao se nastavak tog albuma, a "Anxiety" se stvarao u miru njenog novozelandskog doma i u pariškom studiju njenog dugogodišnjeg suradnika Pascala Gabriela. Kao što je Pip i najavila, da će album biti drugačiji od prethodnika, tako i jest. Album je gitaristički, no još uvijek catchy s pjevnim refrenima i puno pop dionica. Prva asocijacija kad sam čuo, Girl Like Me, pjesmu koja otvara album bila je Juliana Hatfield. Možda malo i izgledom, ali stilom pjevanja i s gitarom na stejdžu uklopila se u imidž zločestih cura koje pjevaju pop (Elastica, Sleeper… ako se njih još netko sjeća).

Sljedeća pjesma pravi je ljetni hit. Sunday Drive je predivna ljubavna pjesma, toliko krhka da samo malo fali da se otkine, a refren naprosto tjera na cupkanje i pjevušenje. Iz pjesme se čuje puno PULP-a, pa mi se možda i zato toliko svidjela. Još je jedna pjesma koju treba spomenuti, i to u dobrom kontekstu. Cellophane, malo je mračnija od ostatka i kao da je zaostala s prethodnika.

Black White and Blue bio je prvi singl s albuma s prštećim gitarama i zgodnim refrenom, međutim tu je previše zašla na Garbage područje. S The Quick and the Dead približila se još bliže Shirley Manson, a ako joj je to bila namjera, bome je uspjela. A ako nije, onda šteta da se to dogodilo. Vanity su Cannonball od The Breeders… Čini se kako je Pip slušala gitarističke bendove devedesetih s ženskim vokalima i odlučila od svakog preuzeti po jednu pjesmu i dobro je preraditi i zamaskirati, jer tko će se uopće sjetiti što je bilo prije dvadesetak godina.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 22/06/2012