Torche je američki stoner/sludge bend okupljen 2004. u Miamiju nakon razlaza Floor. Objavljivanjem hvaljenog drugog albuma "Meanderthal" (2008), ostaju bez gitariste Juan Montoye, pa su jedno kraće vrijeme radili kao trojac, da bi im se nakon nekoliko kratkotrajnih zamijena početkom 2011. priključio Andrew Elstner, gitarist Riddle Of Steel i Titls. Vođa, frontmen i gitarist Steve Brooks je jedan od rijetkih deklariranih gay muzičara u oblasti rock-metal scene, ali zbog toga nikad nije imao nikakvih neugodnosti.

Kroz ovih 13 pjesama ta gay crta uopće nije vidljiva i u daljnjem kontekstu je više uopće ne treba spominjati jer je Brooks osebujni tekstopisac (i pjevač sa clean vokalom) koji lukavo izbjegava individualne strasti baveći se općim r'n'r tematikama poput međuljudskih odnosa, životnih preokupacija, agresije, psihodeličnih paranoja i ponekih sci-fi ili ambijentalnih fikcija. Kao što to biva kod bendova ovakvog žanra, česte su sličnosti sa mnogim vedetama, a u njihovom slučaju taj raspon je prilično širok - od Black Sabbath, Hawkwind, ZZ Top, preko Soundgarden, Kyuss, QOTSA, Sleep, Foo Fighters, sve do natruha hardcorea, indie-rocka, pa i shoegaza.

Album otvara nekoliko veoma kratkih i žestokih brojeva "Letting go", "Kicking" i "Walk it off" koji su prerani vrhunci, da bi se očekivano stanje u tromiji stoner vratilo kroz Soundgardenovski komad "Reverse inverted", a potom u također trome i dinamičke "In pieces" i gitaristički veoma kreativnu "Snakes are charmed" koja prisjeća po tkanju na neke stare dionice Charlie Burchilla (Simple Minds) s početka 80-ih godina. Još jače tkanje daje kratka žestica "Sky trials" (svega 1.18!), a onda pomalo album počinje padati u monotoniju sa vrlo finom "Roaming" koja se udaljuje od stoner/sludgea ka indie-rocku. Ipak, završnih nekoliko riffova su čisti stoner. Posljednjih nekoliko pjesama ulazi u indie i shoegaze, osobito atmosferična laganica "Solitary traveler", dok je naslovna "Harmonicraft" gitaristički instrumental sagrađen oko progressive/sympho tehnike, a završna "Looking on" najdulja skladba od skoro 7 minuta u smrtno sporom i disonantnom doom obrascu.

Osnovna karakteristika albuma jest da su pjesme vrlo kratke, gitaristički precizne, te se nakon odlaska Montoye bend, tj. Brooks morao prilagoditi novom sistemu. Njemu se više ne ulazi u bespotrebne gitarističke solaže i slične zajebancije. Osmislio je veoma britke i poetski nadahnute pjesme sa intrigantnim aranžmanima koji se po svojim performansima vidljivo udaljuju od žanra ka veoma pjevnim, melodičnim, pa čak i hitoidnim atributima.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/05/2012