home > mjuzik > Diskografija 1991-1997

kontakt | search |

KYUSS: Diskografija 1991-1997 (2012)

Bend koji je od beznačajnog i opskurnog dogurao 'posthumno' do statusa stoner legendi, dolazi nam 30.V 2012. u zagrebačku Tvornicu pod najnovijom reinkarnacijom kao Kyuss Lives! A evo nešto o njihovoj ne tako slavnoj, kako se danas čini, zvijezdanoj prošlosti...

Kyuss nisu otpočetka nosili to ime preuzeto iz knjige "Advanced Dungeons & Dragons" Fiend Folia koji je njime nazvao jedno od čudovišta i iskorišteno je u istoimenoj igrici, nekoć vrlo popularnoj "Dungeons & Dragons", često od milja nazvanoj 'D&D'.
[ 1989 - jedna od prvih fotki ]

1989 - jedna od prvih fotki

Okupili su se 1988. kao dvadesetogodišnjaci u Palm Desertu, gradiću u kalifornijskoj kamenitoj pustinji gdje je i Bog rekao laku noć, a prvo ime im je bilo Katzenjammer (na njemačkom: mamurluk) po vječitim glavoboljama koje su imali nakon ispijanja jeftinih njemačkih piva. U straćari smještenoj u kamenom kršu koja im je služila za vježbanje nisu imali niti struje, pa su koristili kombinirani generator na lož-ulje kojeg su mješali s 'regularom', a u boljim situacijama kad su skrpali i ponešto bijednog džeparca ošamutili su ga s benzinom, no kako su prve koncerte održavali u pustinjskim kamenjarima, taj isti generator im je služio i za napajanje vrlo slabašnog razglasa čija je sveukupna snaga bila svega 200W. Za usporedbu, danas u svakoj birtiji imate radio pojačalo s otprilike sličnom snagom, a jedna manja diskoteka za 40-50 ljudi ne može raditi dovoljno kvalitetno i glasno bez najmanje dvostruko veće snage pojačala.

U okolici Palm Deserta na stotine kilometara nije bilo nikakvih klubova (L.A. je udaljen oko 200 km, a Phoenix 500 km), sve te njihove prve žive svirke popratili su prijatelji i slučajni prolaznici, no osim što se moglo ispijati jeftino pivo (uglavnom besplatno), nikoga osobito nije dirnula njihova glazba, a ponajmanje uloženi trud. Očevici tih njihovih prvih koncerata pamte da je glasniji bio generator od same muzike, te da su se trudili tu vražju mašinu postaviti što dalje prekrivši je sa dekama, ali svaki puta kada su je smjestili i po 100-tinjak metara dalje, problem su im bili različiti kablovi spajani izolir trakom u kojima se zbog histereze (zaostajanje el. energije u svicima) gubila snaga. U to vrijeme Palm Desert je imao nekih 20-ak tisuća stanovnika, no zbog procvata zimskog turizma, zna dosegnuti još nekih 10 tisuća sezonskih stanovnika koji su izgradili vikendice i zimovališta pored obližnjih obronaka gdje se nalazi jedno od popularnijih skijališta u tom dijelu USA, ali iz tog razdoblja, ama baš nitko ne pamti tamo nekakav bend koji pokušava svirati glasnije od generatora.
[ pustinja ]

pustinja

Tu prvu postavu činili su John Garcia (vokal), Joshua Homme (gitara), Brant Bjork (bubnjevi) i Chris Cockrell (bas) koji ih je napustio 1989. nakon realizacije demo EP-ija "Sons Of Kyuss". Materijal su snimili u Headway studiju u Westministeru i sadržavao je 8 autorskih pjesama od kojih su neke bile posve bezvezne, čak i besmislene, poput "Happy birthday", "King" ili "Window of souls". No, oni kao bend niti stilski nisu znali što točno žele. Htjeli su svirati heavy metal koji će biti glasniji od tog njihovog generatora, ali nisu imali dovoljno tehničkih sposobnosti, pa im je EP uz veoma lošu produkciju Catherine Enny i Ron Krowna zvučao kao mali milion demo uradaka početničkih bendova koji su odrastali na thrashu i NWOTBHM. Garcia na vokalu se gubio u rasponu, želio je biti grub, bahat i sirov poput James Hetfielda (Metallica), no u principu je 'pucao' po šavovima, tako da je više djelovao kao punker koji pokušava pjevati melodije. Iduće godine, 1990. demo je objavila etiketa Black Highway, a momci su nezadovoljni njihovim angažmanom (čak nije napravljen niti remaster), promijenili ime u Kyuss. Tada im se u proljeće priključio Nick Oliveri na basu i gitari, a promijena imena benda postati će im učestala praksa prilikom formiranja desetak kasnijih frakcija u različitim postavama.

[  ]

KYUSS - Wretch (1991, Dali Records)

Mada se ovo službeno smatra njihovim debi albumom, bend ga praktički nikad nije kao takvog prihvatio. Naime, sami su upali u početničku klopku potpisivanjem dvogodišnjeg ugovora sa nezavisnom etiketom Dali Records koja je od njih zahtjevala dva albuma, a kako nisu imali dovoljno vremena, sklepali su materijal od 5 pjesama sa EP-ija koje su nanovo snimili sa još 6 novih, no u kompletu gledajući, nisu se mrdnuli s mrtve točke. Produkcija je bila posve tanana i očigledno je da Krown i Enny nisu uopće shvatili kojem zvuku bend teži i što traži. Bubnjevi su plastični i u nekim skladbama ostavljaju dojam ritam-mašine, bas gitara zvuči kao da je bila uključena samo u miksetu, a gitara je posve potisnuta na periferiju kao brundajući riffovi koji su tu samo da jesu. Zvuku je manjkala kompletna slika soničnog udara jer su neke od pjesama, koje su kasnije postale zaštitnim znakom benda, poput uvodne "(Beginning of what's about happen) hwy 74" koja neopisivo nalikuje na Green River, zatim Black Sabbath-ovske "Son of a bitch" i "The law" ili žestice "I'm not" u živim verzijama su nosile daleko moćniji naboj. Osim toga, Garcijin vokal je bio potpuno izbačen u prvi plan kao 'clean' element koji se posve izdvajao od cijelog koncepta; točno se moglo uočiti da se trudio prilagoditi pjevanje suhoparnom klišeju rada u studiju na gotove instrumentalne snimke.

Tada je malo tko uopće primijetio ovaj album i bend u najezdi one gomile američkih alternativnih rock imena i velebne scene grungea; u isto vrijeme (jesen 1991) objavljen je Nirvanin "Nevermind" i "Black Album" Metallice. Malo tko bi se tada uopće usudio i pretpostaviti da će od ovog benda išta biti. Onaj prvi, često i najvažniji utisak je bio blijedunjav, a direktno s time, prodaja albuma je potpuno podbacila. Čak niti sami članovi benda nikada nisu htjeli otkriti točnu cifru prodanih primjeraka, ali se pretpostavlja da nije premašila, barem u to vrijeme, nekih 1000 komada.
[  ]

KYUSS - Blues For The Red Sun (1992, Dali Records)

Kultni i još uvijek čudan, zagonetan album...

Kroz nepunih godinu dana bend je shvatio sve svoje propuste nespretnog debija i odriješito potegnuo nekoliko važnih poteza. Prvo su besomučno održavali probe gotovo svaki dan kako bi očvrsnuli u svirci (tjedno su trošili oko 50 litara benzina za generator i radili kako bi zaradili lovu za gorivo), Josh Homme je 'patentirao' vlastiti izum - svirao je gitaru naštimanu na niske black-metal štimove preko bas pojačala od 100W i bas distorzija čime se dobila punoća masno natopljenog zvuka, a potom su otkantali Enny i Krowna sa pozicije producenata koji su im više naštetili nego li što su pomogli. U samoj svirci je došlo do znatnih promjena - Homme je utkao priličnu dozu gitarske psihodelije, a stilski su odbacili klasičan HM šablon unijevši mnoštvo različitosti sa kompleksnijim aranžmanima koji su protezali elemente kurentnog grungea (osobito Alice In Chains i Soundgarden), noisea, a i starih ostavština space-rocka Hawkwind, kao i neizostavnih kontura Black Sabbath sa prljavim garažnim riffovima. Tu se već mogao itekako primijetiti taj najvažniji faktor sinteze psihodeličnog rocka 60-ih od primjerice Blue Cheer, kompleksnije svirke hard/metal-rockera Blue Oyster Cult i evidentnih tragova utjecaja Black Sabbath albuma "Master Of Reality" iz 1971. koji je kasnije i zvanično priznat prvim stoner rock albumom.

Međutim, sam termin stoner rock još narednih 5 godina neće biti u upotrebi, tako da je i kritičarima, a i publici ova žanrovska mješavina Kyuss zvuka zadavala golem problem. Što to ustvari oni sviraju? Nit' je metal, nit' je grunge, niti klasični alternativni rock, a niti nešto što je jasno precizirano terminima space/ psychodelic/ doom/ blues/ garage... Točnu definiciju žanru dala je etiketa Roadrunner Records 1997. objavljivanjem kompilacije "Burn One Up! Music For Stoners" na kojoj su skupljeni, doduše različiti, ali nekako stilski slični bendovi Fu Manchu, Celestial Season, The Heads i Queens Of The Stone Age, no Kyuss tada više nisu postojali. Od tada je i praktički Kyuss priznat kao jedan od rodonačelnika žanra kome su se priklonile mase novih sljedbenika otkrivajući njihov vrlo kratki diskografski opus digavši ga u nebesa.

Po izlasku albuma u ljeto 1992. pojavilo se još nekoliko vrlo sličnih bendova - debi album Monster Magnet ("Spine Of God"), zatim Sleep ("Sleep's Holly Mountain"), a i sam stil hardcore-punk benda Steel Pole Bath Tub se često brkao sa ovim 'nesvrstanim' žanrom koji je najviše nalikovao na psihodeličnu kombinaciju Alice In Chains i Soundgarden. Međutim, koliko god to da danas izgledalo bajno i sjajno, Kyuss su održavali iznimno loše koncerte na kojima je Garcia strahovito mnogo falšao i jako teško mu je bilo pogoditi tonalitet, a Homme se često gubio sa pretrpanim solažama koje su ubijale razgovjetnu masnoću gitare. Zato nikada nisu objavili nikakav službeni živi zapis, no pojavilo se niz boottlega, dakako vrlo loše snimljenih iz tog perioda na obične kasetofone i diktafone koji prikazuju prilično degutantnu šlampavost. Osim toga, bend nije imao ama baš nikakvu komunikaciju sa publikom.

No, album je dakako bio posve drugačiji. Relativno fino popeglan i izglancan od novog producenta Chris Gossa koji će im raditi i naredne radove (čovjek je pod njihovim utjecajem oformio bend Master Of Reality po albumu Black Sabbath), a prvo je bio svrstavan u noise-rock zbog specifičnog gitarskog tretmana. Međutim, kulisa priče je bila sasvim drugačija i daleko više je odgovarala grungerskoj etici nabrijanih riffova, čvrstog i relativno umjerenog tempa sa minimalističkim rock gradacijama i slobodnim intervalima u kojima su paralelno Homme i Oliveri izvodili svoje sitne improvizacije, osobito u skladbama "50 million year trip (downside up)" i završnoj "Mondo Generator".

Prve dvije skladbe "Thumb" i "Green machine" su donijele žestoko nabrijani zvuk, a kratka "Molten universe" klasični tromi Black Sabbath s kojima su podudarnosti bile više nego očite. Jedina razlika koja ih je odvajala od Ozzyija, Iommyija i ekipe je bila tematika pjesama. Kyuss nikada nisu zalazili u mistiku, ezoteriju, Bibliju, sotonizam, apokalipsu, okultizam i slične metal opservacije (doduše Led Zeppelin su u tome bili daleko vještiji majstori), već su svoje tekstove redovito pisali iz vlastitih psihodeličnih iskustava kao određeni revolt na pojebane emocije nezadovoljnih provincijskih momaka koje nitko ne šljivi niti 5%. Mnogo njihovih tekstova je ostalo zagonetnih i nerazriješenih enigmi, a pitanje je da li se nakon svih onih ganja, LSD-a, muskarina, hot chicksa i tko zna sve čega, itko uopće od njih može sjetiti što točno predstavljaju stihovi koje su satkali u ovaj album. Jedan američki kritičar je u recenziji albuma napisao možda i najlogičniji zaključak: 'momci su pomješali droge, oslobodili se tegoba i ušli u transcedentalno stanje koje nema veze s normalnom sviješću'.

Skladbe poput kratke "Caterpillar march" koja uvodi u psihodeličnu "Freedom run" ne govore ništa konkretno, no zato otvaraju slobodnu percepciju mašti da razvija fabulu po proizvoljnoj 'trip' želji. Album je svojom rascjepkanošću sa instrumentalnim uvodima "800" i neočekivanom akustikom "Capsized" u pjesme "Writhe" i urnebesnu "Allen's wrench" postigao konceptualni sadržaj dotjerane psihodelične rock priče u kojoj su dozvoljene svakojake igrice, a znakovito je čitav kompleks finiširan u apstraktnoj psihodeliji, spomenutoj "Mondo generator", pjesmi koja je ustvari nastala kao njihov afekt prema situaciji kada su ostali bez goriva za generator u najboljem ganja-psycho raspoloženju. Po istoj će se kasnije nazvati jedan od njihovih daleko uspješnijih frakcijskih bendova Nick Oliveria. Mada je po želji benda izabrana "Thong song" da se snimi mračan i kaotičan video, niti izbliza nisu uspjeli približiti suštinu onoga što su htjeli; video, a i možebitni alternativni uspjeh je propao.



Koncem 1992. godine niti jedan rock medij nije primijetio ovaj album; svi su ostali potpuno gluhi (ustvari, nitko ga nije niti dobio za promociju, a kamoli preslušao), jer je sva koncentracija bila usredotočena na kurentna zbivanja u grungeu, madchester-popu, noiseu (primjerice Sonic Youth - "Dirty"), završetku karijere Pixies (album "Tromplemonte) ili megauspješnim R.E.M ("Automatic For The People"). Početkom 1993. MTV je zavrtio njihova dva prva video spota "Thong song", a kasnije i "Green machine" koji su, izborom Dali Records gledatelje i publiku sasvim krivo uputili da je Kyuss još jedan grunge bend koji se prikrpao trendu u želji postizanja šarma Nirvane, Alice In Chains i Soundgarden. Ipak, ovaj album je imao barem jednu daleko bolju stvar za singl - "Writhe" koja odgovara današnjim standardima relativno žešćeg i finijeg indie-rocka kakvog prakticiraju mnogi post-grunge bendovi s naglaskom na pop melodiju.



Tu se osobito ističe melodijska podudarnost, a donekle i vokalna usklađenost Garcije sa senzibilnom Infra-Red pjesmom "Istina" nastalom nekih 12-13 godina kasnije. Usput, Pearl Jam su tada tek probijali barijere MTV bastiona, a sam album "Blues For The Red Sun" je u prvoj nakladi prodavan samo na koncertima. Za vrijeme karijere benda prodan je u samo 12.000 kopija, a do danas je navodno prodan u (bezazlenih) 40.000 komada od čega je valjda svaki kupac albuma osnovao stoner ili približno sličan post-grunge/metal bend.



Tek 10 godina kasnije, kada je krenula sva navala sa stoner hirom, mnogi magazini i rock stručnjaci su 'otkrili' album svrstavajući ga među 100 najboljih svih vremena, pa čak i u metal kategorije kao top-5, rame uz rame Metallice ("Master Of Puppets") i Guns'n'Roses ("Appetite For Destruction"), što je potpuno besmisleno.
[  ]

KYUSS - Welcome To Sky Valley (1994, Elektra Records)

Danas se pričaju kojekakve stvari o ovome albumu od najvećih mogućih pohvala do totalnog prezira starih fanova, ali stavimo li stvari u kontekst vremena kada je objavljen, ovo je bio totalno radikalan rad s kojim se tek saznalo za postojanje benda u nešto širim okvirima. Ne treba zaboraviti da je 1994. grunge doživio kreativni slom samoubojstvom Kurt Cobaina i da je, tada svjetski važan katalizator MTV prikupio nove vedete u obliku brit-popa. U tu cijelu igru Kyuss se nikako nisu uklapali i ponovno su ispali iz uloga nekakvih favorita druge ili treće lige o čemu je bespredmetno pričati. Nije ih prihvatila niti grunge publika, niti metal, tek neki rijetki sljedbenici Albinijevog noise-rock pristupa da se rock mora svirati 'glasnije od traktora i motorne pile'. Vječiti sukobi mišljenja prouzrokovali su još jednom apsolutno katastrofalnom plasmanu Kyuss albuma. Prve pohvalne recenzije su se pojavile tek 6-7 godina kasnije, a tada je bilo prekasno.

Događa se često u r'n'r-u da niti kritika ne primjeti nečiji zdrav i zreli rad, a kako i ne bi kad Kyuss nisu bili bend koji je izbacivao hitoidne singlove i čije bi se pjesme vrtjele na radiju kao što je to tada još uvijek bio običaj. Tada nitko nije zapazio niz sjajnih kompozicija, pa niti njihova nova etiketa Elektra Records za koju su potpisali ugovor, između ostalog, samo za nekoliko grama čistog heroina s kojim su se napucali u proljeće 1994., priče kažu, dva dana nakon samoubojstva Kurt Cobaina. O tome da su zagrezli sami u svoju zombie/undead-smrt, ne treba niti pričati. Oliveri je definitivno izbačen iz benda jer se više nije mogao koncentrirati na svirku i prestao je dolaziti na probe, a zamjenjen je sa Scott Reederom koji je u nekoliko intervala dolazio 'pripomoći' na basu kada je zatrebalo, a ovo je bio i posljednji rad na kome je Brant Bjork lupao bubnjeve jer je i on zapao u ozbiljne psiho-fizičke tegobe.

Međutim, album je donio najsavršenije izdanje benda u karijeri; u originalu je imao 10 pjesama, no Elektra Records je pronicljivo zaključila kako bi sve njih bilo zbog koncepta najbolje spojiti u 3 vrlo dugačke kompozicije koje su varirale od 15 do 18 minuta uz 3 'skrivene' teme i kratki jednominutni zvrkasti zabavni doo-wop 'outro' "Fuckaround". Praktički, to je značilo sljedeće - bendu su nesuđeno stvorili artistički dojam kojim su zbunili slušatelje (u svakoj 'kompoziciji' naslovljenim kao "Monument I", "Monument II" i "Monument III" je bilo po 3-4 odvojene pjesme), no istovremeno su 'napali' i prisilili slušatelje da svaku od njih slušaju od početka do kraja, te da sami izaberu one 'dionice' koje im se sviđaju. U principu, bila je riječ o duhovitom eksperimentalnom štosu etikete koja izuzev Metallice i nekolicine hip-hopera više nije imala nikakvih velikih imena (nekoć su to bili primjerice The Doors, MC5, The Cars, Devo, Huey Lewis & The News), pa su se uočivši psihodelični egzibicionizam benda, poigrali sa tada još uvijek relativno novim tehničkim dostignućem - cd-om koji u to doba nije još navršio 10 godina života.

Prvi "Monument I" sadrži tri pjesme - tromu "Gardenia", eksperimentalno-psihodeličnu "Asteroid" i izrazito himničnu "Supa scoopa and mighty scoop" gdje su se najbolje u karijeri uspjeli prikrpati Soundgarden zahvaljujući snažnim riffovima i upečatljivom Garcijinom vokalu koji se iz petnih žila trudio 'skinuti' Chris Cornella. Osim toga, pjesma ima dva dijela; prvi je prilično žestok, a drugi je pun instrumentalnih improvizacija koje okončavaju dugotrajnim rascjepkanim 'break' krešendom. "Monument II" počinje sa kratkom "100 degrees" otprilike u rangu Soundgardenovog "Rusty cage" (čak su i neki riffovi vrlo slični), onda slijedi psihodelični 7-minutni, prilično dosadan i monoton minimalistički akustični session "Space cadet" kao izvađen iz arsenala Led Zeppelin i Black Sabbath (a nije na odmet ne spomenuti da su iste godine Alice In Chains objavili svoj vrlo popularan akustični EP "Jar Of Flies"), da bi se vratili iz bezdana bezidejne psihodelije u snažan melodični stoner komad "Demon cleaner" pojačan vokalnim repeticijama, taman pogodnim za skandiranja i ovacije 'yeah, yeah, yeah' do kojih nikada nije došlo, barem u to doba.



"Movement III" je sastavljen od 4 pjesme - najenergičnije "Odyssey" koja svojim početkom opet miriše na Soundgarden, a onda se djelomično pretvara u space-rock psihodeliju Hawkwind, zatim izuzetno nabrušene, gotovo hardcoreaške "Conan troutman" u trajanju od svega 2 minute, potom vrlo riffične i sexy zavodljive "N.O" u kojoj im gitaru svira Mario Lalli na blues/hard način vrlo blisko Hendrixu, dok je četvrta "Whitewater" kompleksniji završni pečat čitavog albuma. U njoj su protkali kroz 9 minuta praktički sve sintagme onih bržih, laganijih i psihodeličnijih sekvenci približivši se poimanju klasičnih progressive standarda.

Kompletno gledajući, Kyuss su ovdje svoj cjelokupni stil sveli na tromije punk šablone troakordnih melodičnih pjesama začinjenih laganim metal distorzijama i u tome je čitava poanta isto kao što su Pixies, Nirvana ili Soundgarden od nekih svojih uzora i idola uzimali esencijalno vitalne ideje koje su svojim domišljatostima uspjeli pretvoriti u nove žanrove. Salvador Dali je još davnih 60-ih lijepo rekao: 'dobri umjetnici kopiraju, a veliki kradu'.

Da li su Kyuss ovdje bili samo dobri ili veliki? Veliki u to vrijeme, svakako nisu bili, ali da su 'krali' i 'kopirali', to stoji.
[  ]

KYUSS - ...And The Circus Leaves Town (1995, Elektra Records)

Ovdje je bilo evidentno da su Kyuss potrošili svoje zalihe kreativne snage i da se više dalje nije moglo. Kako s prethodna dva albuma u koje su uložili maksimum svojih iskonski vrijednih početničkih entuzijazama nisu ništa iole postigli, odigrali su svoju posljednju kartu. Napravili su striktno komercijalan album pun zavodljivih riffova s pretenciozno napuhanim tekstovima za tinejdžere i široku publiku, te su doslovce okrenuli stranu ka liniji manjeg otpora smatrajući da će ovo konačno da 'upali'.



Ali baš je u tome bio glavni faktor njihovog neuspjeha. Umjesto da nastave produbiti ono što su do tada (ne)svjesno napravili, zabrazdili su u nepotrebne šablone gotovo zaboravljajući da je za dobar album potrebno imati barem 3-4 dobre pjesme ili barem jedan 'hit'. Doduše, za "One inch man" je snimljen i video spot koji se vrtio kratko na MTV, ali ama baš nikoga nije zainteresirao nemušti spoj kratkih riffova koji više nisu imali veze niti s metalom, a niti sa grungeom, dok je pjesma sama po sebi bila potpuno nezanimljiva u onom izobilju, tada vrlo popularnog nihilizma Therapy? Ministry, Shellaca, Nick Cavea, PJ Harvey...

A, Bože moj, šta uopće očekivati od benda koji više niti sam nije znao kuda će dalje (s novim bubnjarem Alfredo Hernandezom) nazvavši album, vrlo smiješno, poput Ranog Mraza (hahaha) "Odlazi cirkus" (iz našeg malog grada)? Stara fora iz hoolywoodskih filmova (i talijanskih)...

Nedostatak eksperimenata i općenite inspiracije upropastio je vrlo dobre ideje koje su bile preuranjene poput recimo kraut-rockera iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih, no Kyuss jednostavno nisu imali nikakvu posebnu moć da zavladaju glazbenim svijetom na račun onih nekoliko domišljatih intervencija. Čitav album se svodi na besomučne i vrlo dosadne riffove, potpuni otklon od metala kome su žarko žudjeli s početka karijere, nekolicini sasvim dosadnih, pa i blesavih pjesama ("El rodeo", odvratni reggae "Size queen"), te nekih relativno dobrih (uvodna "Hurricane", "Thee Ol' Boozeroony"), a u nekima su otišli posve u pop koji graniči s brit-pop patetikom ("Catamaran") otvarajući šansu za one ljigave bendove poput Icubus i tada još uvijek, koliko-toliko sadržajne RHCP.

Ali u cjelini gledajući, ovo je bio, na svu sreću, posljednji album neuspješnog benda iz američkog pustinjskog kamenjara kojeg tada, 1995. nitko nije htio slušati s nekim pretjeranim zadovoljstvom. Danas je grozota slušati ovo kad se na svijetu nakotilo sjajnih stoner izvođača, no, Kyuss tada nisu niti bili svjesni da su tvorci nečega novog, već su radikalno raspustili bend samo dva mjeseca nakon objavljivanja albuma, u rujnu 1995.

Šteta ili ne, ovako se evidentno nije moglo dalje. Grozota na kraju albuma zvana "Spaceship landing" u trajanju od 34 minute progressive-stonera natjerala je svakoga sa zdravim razumom da bježi što dalje od njih.

A to što je industrija zahvaljujući njihovim kasnijim uspješnim i manje uspješnim karijerama kroz Queens Of The Stone Ages, Mondo Generator, Eagles Of Death Metal i još ponajboljim Them Crooked Vultures uspjela napraviti, sasvim je drugačija priča.

KYUSS/ QUEENS OF THE STONE AGE - Kyuss/ Queens Of The Stone Age (1997, Man's Ruin Records)

Nakon raspuštanja Kyuss, Josh Homme je sa promjenjivom ekipom u kojoj je bio i John Garcia, producent Chris Goss, te tada posve nepoznati Van Conner (bas) i Vic 'The Stick' Indrizzo (bubnjevi) pokrenuo prvi frakcijski bend Queens Of The Stone Age (u daljnjem kontekstu QOTSA). U početku se činilo da će to samo biti projekt 'kratkog daha', međutim bend je vrlo brzo stasao u prvoklasnu svjetsku senzaciju.

No, prije toga, 1996. Man's Ruin Records je objavio zvanično posljednji singl Kyuss "Into the void", vrlo dobru obradu Black Sabbath s albuma "Master Of Reality". Poleđina singla bila je 8 minuta dugačka "Fatso forgotso" koja se godinu prije u drugačijoj, znatno kraćoj verziji "Fatso forgotso II (Flip the phase)" našla kao b-strana singla "One inch man". Singl naravno, nije polučio ama baš nikakav odjek, no onda se sredinom 1997. dogodio onaj strašan preporod sa kompilacijom "Burn One Up! Music For Stoners" Roadrunner Records koja je definirala ovaj žanr nazvavši ga stoner. Ime Kyuss se tek tada vinulo po cijelom svijetu, no bivši članovi benda nisu niti htjeli čuti da itko uopće pomisli na to da bi se mogli ponovno okupiti jer su razlaz benda proživjeli u velikim svađama i nerazmiricama. Čak je bilo i govora da nema šanse kako će ikad više dijeliti pozornicu zajedno bez obzira na ideje, projekte, frakcije ili eventualni novac.

Zato je Homme s novom ekipom snimio tri prve pjesme QOTSA i dodao sve tri snimke Kyuss sa singlova "Into the void" i "One inch man" izuzev ove potonje koje su ostale iz vremena snimanja "...And The Circus Leaves Town" albuma, te ih kao zajedničko izdanje objavio na ovom EP/ mini albumu u trajanju od 34 minute.

Kako singlovi nisu imali nikakvu prođu, a stoner je postao novim 'hypeom' u alternativnim rock, pa i metal krugovima kao mekši i svjetliji oblik doom i sludge stila (ustvari, radilo se o prvom post-grunge odgovoru kome su se Kyuss htjeli ili ne pokušavali prikrpati na drugačiji i daleko jednostavniji način), ove tri ponovno objavljene pjesme su uspjele u pravo vrijeme i na pravom mjestu dočarati sav šarm, definiciju, a mnogima i dosadnjikavu monotoniju žanra koji ništa daleko nije pobjegao od klasicizma kraut-rocka, garažnog rocka ili nekih new-wave bendova. U principu jedina razlika su bile mekše gitarističke doom/sludge/grunge/metal distorzije i brundavi basovi, no konfiguracija skladbi bila je poprilično slična njemačkim Can, detroitskim The Stooges ili mančesterskim Joy Division i The Fall u daleko tromijem izdanju. Naravno, ovome treba dodati i neizostavni tradicijski element klasičnog američkog bluesa koji se redovito nazirao iz Kyuss ritmova.

Daleko od toga nisu otišle niti ove tri prve pjesme QOTSA - "If only everything", "Born to Hula" i psihodelična "Spiders and vinegaroons" pod jasnim 'space-trip' obzorima Kyuss, ali su bile dovoljno spektakularne za vrlo brzi uzlet benda koji je već sa svojim prvim istoimenim albumom 1998. godine pobrao salvu pohvala i odličan tiraž nadebelo zasjenivši sve Kyuss albume koji za vrijeme svojeg postojanja nisu prodali više od 50.000 nosača zvuka.

Karijere članova Kyuss prate već spomenuti, vrlo uspješni bendovi i projekti, a vijest o ponovnom okupljanju pod novim imenom Kyuss Lives! sa Garciom, Oliverijem i Bjorkom (te novim Bruno Feveryijem - gitara i starim Scott Reederom - bas) isplivala je koncem 2010. s idejom da onaj pravi reunion pod starim imenom nikada ne može biti originalan bez gitariste Josh Hommea koji je bendu dao najsnažniji i najvažniji pečat. I taman kada smo ih s velikim nestrpljenjem očekivali u Tvornici 30.V 2012., samo neka dva mjeseca uoči koncerta isplivala je još jedna, ovaj puta i ne previše ugodna novina - basist Nick Oliveri je napustio sastav zbog kompozitorskih gloženja, te se čitava stvar našla i na sudu oko nerazriješenih autorskih prava na koje se čekalo više od 15 godina. A i ostatak autorskog tandema Homme - Reeder tužili su stare ortake zbog povrede korištenja svetog imena benda koji je u karijeri preživljavao zarađujući za gorivo i pive...
[ 2012 kyusslives ]

2012 kyusslives

horvi // 14/05/2012

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija 1991-1997
  • Wretch (1991)
  • Blues For The Red Sun (1992)
  • Welcome To Sky Valley (1994)
  • ...And The Circus Leaves Town (1995)
  • Kyuss/ Queens Of The Stone Age (1997)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*