Deveti živi album u bogatoj diskografskoj karijeri jednog od najznačajnijih progressive-rock bendova kompletan je zapis koncerta održanog 15.IV 2011. u Quicken Loans Areni u Clevelandu.

Rush u posljednjih desetak godina uzimaju sve veće pauze između studijskih albuma, ali su zato pojačali tempo živih izdanja; ovo im je već peti live u zadnjih 8 godina, ovaj puta objavljen kao dvostruki cd sa pratećim video-DVD-om.

Trebalo bi se široko raspojasati šta je ovaj kanadski trojac iz Toronta sve napravio i koliko je značajan i utjecajan bend, no sažeto u najkraćim crtama - važni su otprilike istom mjerom kao Deep Purple, Cream, Led Zeppelin, The Who, Yes ili King Crimson. No, bez obzira na ogroman utjecaj kroz karijeru koja je počela još 1968. pri tome utjecavši na primjerice Iron Maiden, Judas Priest, Simple Minds, U2, Metallicu, Def Leppard, RATM, Dream Theater, Primus, Tool, Pearl Jam, Smashing Pumpkins, Symphony X..., još uvijek nisu bili nominirani za prestižni Rock And Roll Hall Of Fame. Smatra se da su vitalna dva razloga - u njemu još uvijek nema mjesta za progressive-rock imena, te drugi, što bend nikada nije pokazivao nikakve mainstream karakteristike redovito održavavši vlastite, vrlo visoke standarde koji su potpuno nezavisni od kurentnih trendova. Doduše, početkom 80-ih su bili pod utjecajem new-wavea, ska, reggaea, funka i popa, kao i elektronske produkcije otprilike slično poput Yes, Palach, King Crimson ili njihovih domaćih kanadskih rivala, benda Saga, a ranih 90-ih inspirirani alternativnim rockom, hip-hopom i jazzom, no daleko je to bilo od nekakve komercijalne domene.

S druge strane, Rush je bez obzira na nekomercijalan sadržaj svojih djela ostvario čak 13 milijunski rasprodanih albuma (od ukupno 19), dvije milijunski tiražne kompilacije (od njih 8), te je objavio čak 78 singlova od kojih su najveći uspjeh doživjeli "The spirit of radio" (1979, UK no.13), čuveni "Tom Sawyer" (1981, UK no.25), "New world man" (1982, USA no.21) i "Countdown" (1983, UK no.36). Računa se da su do sada prodali više od 40 milijuna nosača zvuka i slike; uz to imaju 10 video i DVD izdanja od kojih su "Rush In Rio" (2003), "R30: 30th Anniversary World Tour" (2005) i "Rush Replay X3" (2006) doživjeli vrtoglave milijunske naklade.

Osnovani su daleke 1968. i tek uz promijene bubnjara i basista još u doba kada su bili početnički bend, neprekidno rade u postavi Alex Lifeson (gitare), Geddy Lee (vokal, bas, klavijature) i Neil Peart (bubnjevi). Jedan su od rijetkih rock sastava kojima tekstove kompletno piše bubnjar koji nikada nije zapjevao! Od prvih singlova "Not fade away" i "You can't fight it" (oba 1973), te debi albuma "Rush" (1974, USA no.105) sve do današnjih dana, Peartovi tekstovi su izazivali kontradiktorne reakcije kritike od hvalospjeva sve do potpunog omalovažavanja. Magazin Blender 2007. uvrstio ih je na spisak najgorih u povijesti rocka. Inače, tijekom karijere su prolazili kroz različite tematske opservacije - dugo vremena su smatrani konceptualnom adaptacijom mnogih poznatih književnih djela fokusiranim na znanstvenu fantastiku, no imaju i tematike bazirane na emotivnim, humanim i socijalnim osnovama. U ozbiljnu krizu upali su 1997. kada je u saobraćajnoj nesreći poginula Peartova supruga, a godinu kasnije mu je umrla kćerka od karcinoma. Peart je ostavio bend i zaputio se u isposničko manijakalno putovanje svojim BMW motorom po cijeloj Sjevernoj Americi od Aljaske do Meksika, te poprijeko od Pacifika do Atlantika prevalivši u nekoliko mjeseci 88.000 km. Svoju kalvariju kasnije je opisao u knjizi "Ghost Rider: Travels on the Healing Road", a bendu se ponovno priključio koncem 1998. na koncertu posvećenom supruzi i kćerki. Tom prilikom je objavljen trostruki živi album "Different Stages". Bend se vratio studijskom radu 2002. objavivši album "Vapor Trails" (USA no.6, UK no.38), nakon kojeg je još realizirao EP "Feedback" (2004, USA no.19) i album "Snakes & Arrows" (2007, USA no.3, UK no.13). Svoj novi, 20. studijski album "Clockwork Angels" najavili su još 2010. sa dva singla "Caravan" i "BU2B", a on će se pojaviti u prvoj polovici 2012. godine.

Ovaj dvostruki koncertni zapis u trajanju od gotovo dva i pol sata osim što je fantastičnih instrumentalnih performansa o kojima bi se sad trebali naširoko opisivati tehnički detalji, uglavnom je baziran prema hit-singl repertoaru na njihove najuspješnije godine vezane uz 80-te. Od ukupno 26 pjesama, 13 ih je upravo iz tog perioda, dok je ostatak set-liste obuhvatio 2 nova singla za budući album, samo jednu pjesmu iz 90-ih, 3 iz 21. stoljeća, a koncert su okončali sa 4 stare pjesme iz najranijeg perioda djelovanja od 1974. do 1978. kada su obožavali dramatične zaplete i zavrzlane aranžmane, primjerice u jednom od najduljih komada "La villa strangiato" gdje nema čega nema... Između svih tih kompozicija, svaki od ova tri muzičara dao si je kraće egzibicijske oduške poput instrumentala "YYZ", "Moto perpetuo (drum solo)" u kojeg su čak uključeni i samplovi duhačkog swing-jazz big benda i "O'Malley's break (acoustic solo)".

Svaka njihova izvedena pjesma je pravo instrumentalno čudo u kome su kompleksnosti najizraženije. Kombinacijama najrazličitijih mogućih žanrova od hard-rocka i heavy metala, preko najzastupljenije faze new-wavea u kojoj su zalazili u raznolikosti s kojima se ama baš niti jedan new-wave bend ne može podičiti, prošarane su primjerice, uvodne "The spirit of radio", "Time stand still" (singl iz 1987) i "Presto" (1989), a u daljnjem tijeku koncerta, pojavljuju se vrlo zahtjevne "Freewill" (1980), "Subdivisions" (1982), potom najpoznatiji hit "Tom Sawyer", pa "Red Barchetta", blago elektronizirana "The camera eye" u verziji od 10 minuta, psihodelična troma hard-rokačina "Witch hunt" i reaggeom ozarena "Vital signs" (sve iz 1981). U nekima se točno osjeća šta su to Simple Minds i U2 od njih 'maznuli', recimo pasaže gitara i boje klavijatura, te funk-iranost poput singla "Marathon" ili instrumentala "Leave that thing alone". Neke pjesme su prilično dosadne, pogotovo novije "Workin' time angels" i "Faithless" (obje iz 2007) jer su daleko više usredotočene na lirski sadržaj sa sviračkim performansima kojima se pokušavaju približiti duhu indie-rocka 21. stoljeća, a to im baš i nije najbolje 'leglo'. Takav je otprilike i predložak za budući album, nova kompozicija "BU2B" koja ima nešto više hard elemenata (recimo stonera), dok je "Caravan" više naslonjena na kompleksniji funk hard-rock Primusa.

Novi album će svakako biti interesantan, barem tako obećavaju, a s ovim dvostrukim koncertom se može u potpunosti biti zadovoljan. Mekši je zbog niza skladbi iz slavnih 80-ih kada su se svi mijenjali, ali kao podsjetnik na te dane, ama baš ništa ne smeta.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/03/2012