Iza sedam mora, iza sedam gora, iza sedam dolina i iza sedam planina živio jednom jedan zmaj. Jednog jutra se probudi, razgleda oko sebe i potom zapita: 'U pičku materinu, pa gdje ja to živim?!' - s ovih nekoliko riječi bi se moglo odgovoriti na pitanje zašto punk nije umro. Zašto je, unatoč samo "tri" akorda gitare i jednostavnog udaranja o bubnjeve, ta muzika uopće još živa. Izjave poput 'punk's not dead' i slično nisu uopće potrebne. Ne treba se za njega brinuti. Dokle god bude ljudi koji se budu zapitkivali gdje i u kakvim uvjetima oni to zapravo žive, bit će i punka. A u Požegi očigledno da još uvijek ima takvih. Dokaz tome je stari hardcore punk bend Nonsense.

Stari, iz toga razloga što postoji još od 1994. godine. Njegovi članovi su jedni od glavnih krivaca što je hrvatska underground scena kasnije dobila bendove kao što su Gruuthaagy, Dislike ili Loš Primjer. Puno je se toga izdešavalo s ovim bendom. A puno čega je ovaj bend i isprobavao, to jest, svirao. Skoro sve što ima neke veze s ekstremnom glazbom moglo je se naći u nekoj od njihovih pjesama. Od crusta, noisecora i hardcora, preko thrash metala do klasičnog punka. Nakon splitova s drugim bendovima, svoj album prvijenac imenom "Propast" su izdali tek prošle godine za sarajevski Beyond The Sun Records. Nastavak se nije mora dugo čekati. Početkom ove godine je osvanuo i njihov novi EP nazvan "Prazan pogled". Na EP-u se nalazi osam pjesama, koje su snimljene u požeškom studiju Depth. Od njih je jedna, zadnja, cover verzija pjesme "When all golden turned to shit" finskih bivših black metalaca Impaled Nazarene. Koji su također voljeli pozamašno miješati svoj stil s raznim odrescima drugih žanrova poput punka i grindcora.

Isti uspješni kako se uvijek nanovo ispostavlja, model kao što je na početku ukratko opisano primjenjuju i ovi požeški punkeri; par žestokih akorda, prašeći d-beat i vokal koji ostavlja utisak kao da je nakon sat i pol grinderskog screamovanja došao ispucati se još i u ovih osam pjesama. Ali ovaj put u promuklom clean vokalu. Ali koliko god to sve zvučalo kao da smo već negdje čuli, pravi spoj je tek taj koji odlučuje je li neki album dobar ili nije. U detaljima leži ključ cijele stvari. Ima li u tome svemu žara i srčanosti? Ima li bend potrebnog iskustva? To je, naime, ono što je zaista bitno. A Nonsense posjeduje to sve dvoje. Više nego dovoljno.

Za ovaj EP su dečki iz Nonsensa poprilično promijenili svoj izričaj. Ove pjesme sada imaju jasne strukture. Razmrljani noisecore elementi su sada pretočeni u "prave", melodične gitarske riffove. Cijela zvučna slika je puno jasnija. Možda više no ikada prije. Ali na brzini nisu štedjeli. Sve pjesme se mogu pohvaliti s visokim pogo-tempom. Točno onakav kakav i pristoji za old school hardcore punk. Jedinu iznimku tvori pjesma "Kolektivno ludilo", koja je u nešto sporijoj varijanti nego ostale. U predzadnjoj pjesmi "Bijelo roblje" se može čuti čak i jedna solaža (!).

Važnije nego pitanje oko glazbe je ono što se s njom želi reći. Ima li taj bend uopće nešto za reći. Jesu li ubjedljivi? Tu dolazimo do tekstova ovih pjesama. Jednostavnim rječnikom, neuljepšano i izravno se u ovih sedam pjesama na secirni stol stavlja "moderno", pred-eurounijsko hrvatsko društvo. Seoba 'primitivne provincije' u malo manje primitivne gradove, ili čak i u saborske klupe, se opjevava u uvodnoj "Primitivna provincija". Nelagoda, nezadovoljstvo iskače iz svake rečenice. U pjesmi "Moral" se postavlja kontroverzno pitanje što je to moral? Ne izdaje li svatko od nas katkad svoje vlastite principe za neki njemu "važniji" cilj? Ne krši li svatko od nas ponekada svoja vlastita pravila? Ne prodaje li se svatko od nas na neki način? Nije li licemjerno stoga spočitavati nekome drugome nešto o moralu? Nonsense ne nudi riješenje iz ove mizere, koju rijetko tko može potpuno sagledati u svim njenim oblicima. U pjesmi "Osuda" se hladno konstatira da smo svi 'u smrti rođeni, životi bez budućnosti'. Samo 'šutiš, trpiš i čekaš smrt'. Riječi generacija koje su odrasle u lažnom obećanju prosperiteta se nalazu u pjesmi "Hvala". Umjesto boljitka smo dobili samo 'kolektivno ludilo', kao što se kaže u istoimenoj pjesmi. Opis onoga što su mnogi pametni povjesničari nazivali kao Era razuma se krije u kratkoj izjavi 'svi smo znali sve': Svi su postali pametni, razumni. Svi su uzeli si za pravo komentirati sve. Imati svoje "mišljenje" o svemu. Svi eksperti na svim poljima - upravo kolektivno ludilo.

U nepunih dvanaest minuta ovi staro-punkeri iz Požege su uspjeli strpati sve ono što su imali cijenjenoj javnosti za reći. Bez puno okolišanja i međusobnog laganja. Glazbeno su prešli na nešto melodičniji kolosijek, tako da se sada njihovi tekstovi mogu i razumjeti. A ne da se moraju naknadno pročitati. Osobno se nadam da će se zadržati u ovakvom stanju za još pokoje izdanje u budućnosti. Jer, gle čuda! Puno dobrih tekstova se krilo u njihovoj oružarnici. Skupa s ovakvim melodijama - dobitna kombinacija.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 08/03/2012