Ljudi daju albumima raznovrsna imena. Ali nazvati album "Manifest gluposti", to samo po sebi ima nešto pretenciozno, deklarativno, pa čak i hrabro. Jer to znači da sve one stvari koje se u njemu nalaze ili govore o gluposti ili imaju neku vezu s njom. Bile one izravno imenovane ili su onako, kroz cvijeće samo zasječene. To ukazivanje na glupost, možda više već iti jedna druga, formulira pjesma "Letarg".

Naime, oni koji imalo nešto znaju o ovom tročlanom koprivničkom sastavu, prisjetit će se njihove uzaludne potrage za nekom domaćom izdavačkom kućom, koja bi objavila njihov album prvijenac imenom "Gregor Sam Sa Suho Grlo Nos". Album nije bio ni malo loš, čak štoviše bio je dobar. Uglavnom je bio pozitivno prihvaćen i od strane kritičara, i od strane publike. Uz to su već do tada bili stekli određeni, da ne kažem zavidni uspjeh s brojnim svirkama od Močvare i Jabuke preko Kugle i Pauka pa do Tvorrnice, te nastupima na tv-u i dobrim plasmanima na regionalnoj ljestvici mtv-ja. Međutim, to ništa nije pomagalo, iz nekih razloga oko kojih se danas samo može spekulirati, vrata ugovora neke domaće izdavačke kuće su im ostala zatvorena. Revoltirani i razočarani takvim ponašanjem, odlučili su se spomenuti album napraviti svima dostupnim kao free download izdanje. Za njih mora da je tada cijela izdavačka atmosfera u Hrvatskoj izgledala arogantno i letargično. A njihov cijeli bijes i kasnija rezigniranost je se čini se, upravo slilo u na početku spomenutu pjesmu "Letarg". Dočim, narativna višesmislenost kojom se često koriste u svojim tekstovima, može ovu pjesmu prikazati i u svjetlu kritike letargičnosti nekog pojedinca, ili pak cijelog društva. No, bilo kako bilo, u ovom albumu je prije svega osjetna povelika doza bijesa, koja se odrazila i na njegove melodije. Koje su inspirirane, kako sami navode, Nirvanom, Sonic Youthom, domaćim Overflowom... Pri tome se ukazuje cijela tragičnost onih koji bi ih možda optužili za neoriginalnost - SGN-ovci i dalje zvuče autentično, svježe i jače no ikada. Dok se ovaj album, koji se sastoji iz jedanaest novih pjesama, po svojoj kvaliteti jasno dijeli na dva dijela; onaj njegov za mene osobno bolji dio se završava upravo s petom po redu pjesmom "Letarg". Nakon koje slijedi drugi dio koji je što se tiče glazbe ne slabiji već jednostavno drugačiji, veseliji i jednostavniji.

Uvod u album čini skladba "Svoje sjene lik". Energični ritam bubnjeva se odlično poklapa s noiserskom gitarom. Dok se izoštrene linije basa neprestano probijaju u prvi plan. Pri samom kraju skladbe ostaje sama distorzija gitare kao završnica i ujedno kao spoj s idućom, po žestini ništa mekšom "Daleko". I u njoj se nastavlja ta tipična sirova estetika zvuka, koja je očito produkt toga što su ovaj album producirali i "finiširali" sami članovi benda. Svaki instrument pojedinačno zvuči na svoj način furiozno i autoritativno. "Daleko" mi se čini najboljom pjesmom cijelog albuma. Jasne linije basa, divlja gitara i dinamični tempo bubnjeva, pored emotivnog vokala su ti koji i iduću pjesmu "Guru" po kakvoći postavljaju tik uz prethodnu "Daleko". To sve bi se moglo opisati kao punkom nadahnuti energični noise/garage rock. Prvih pet pjesama su izgrađene na jasnim rock strukturama. Dok se u drugi dio albuma uvlače razigrano melodične crte pop-punka. Žestina prošlih pjesama se rastvara u laganije ali zato još melodičnije riffove. To su pjesme poput "Ruski rulet", "Banana", "Gutam, gutam" ili "Petar pan". Koje su mahom radiofonične i koje kao da govore: 'u živo zvučimo još puno bolje'. Pri tome je pjesma "Gutam, gutam" najhitoidnija. Dok je i pjesma "Petar Pan" tu negdje u istom rangu.

Isto kao što je ovaj album melodijski, tako je također podijeljen i tekstualno na dva dijela. A ta granica se provlači otprilike identično s promjenom zvuka. Dok je prvi dio puno mračniji i ljući, pjesme u drugom dijelu su više duhovite, zabavnije. No, ipak sve one imaju jedno zajedničko, a to je njihova crna ironičnost, bolna izravnost, pa čak i provocirajuća satiričnost. U pjesmi "Letarg" se napada bolesna letargičnost, u "Guru" svoju porciju dobivaju svi oni šarlatani i populisti, što uvijek uspješno zavode glupe mase. Ni moćnici i ostali politikanti nisu izostavljeni s pjesmom "Daleko". U "Banani" se opisuje tragedija zaluđenosti poznatim ličnostima i sličnim medijskim majmunima, a u pjesmi "Petar Pan" se dotiče istoimenog kompleksa. To jest, vječite djece, koji u svojim tridesetim još uvijek sjede doma i igraju igrice, bježe od odgovornosti i uporno se skrivaju od realnosti života.

Album "Manifest gluposti" je nova, neobična B-strana ovog koprivničkog benda, na kojem nisu ništa pogrešno učinili. Mada je bilo za poželjeti da su cijeli album napravili kao prvih pet pjesama. Ali što je, tu je. On je i ovako, što se mene osobno tiče, potpuno ispunio sva očekivanja, a neka možda i prevazišao. Album koji nikako nije underground, ali niti nekakav mainstream. Već pokazuje kako bi mogla izgledati zdrava hrvatska indie scena. I tko zna, možda sada jedan ili drugi izdavač i da požali što ih je svojevremeno bio odbio...

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 10/03/2012