David Lee Roth se ponovno priključio starim kompanjonima nakon gotovo 30 godina odsustva i ... sve je po starom. Još uvijek 'cool'.

Kada je David Lee Roth napustio Van Halen na vrhuncu slave, nakon albuma "1984" koji se prodao u oko 15 milijuna primjeraka, izgledalo je da će bend neslavno propasti, a on ostvariti zvjezdanu karijeru. No, dogodilo se upravo suprotno. Lee Roth je nakon uspješnog debi albuma "Eat 'Em And Smile" (1986) i velikih hitova "California girls" (obrada The Beach Boysa), te obrada kabaretskih klasika "Just a gigolo" i "I ain't got nobody" počeo komercijalno tonuti; objavio je 6 solo albuma, a posljednjeg "Diamond Dave" iz 2003. se vjerojatno nitko niti ne sjeća. S druge strane, Van Halen su uposlili kao frontmena Sammy Hagara i zaredali 5 multimilijunskih albuma od kojih su 4 osvojila USA no.1 (posljednji album, "Van Halen III" izdali su 1998).

Jedno kraće vrijeme bend je bio neaktivan, pa su se ponovno skupili sa Sammy Hagarom i 2004. keširali 55 milijuna dolara na američkoj turneji, a onda su 2006. odlučili ponovno pozvati David Lee Rotha kome se solo karijera potpuno srušila. Na reunion turneji 2008. zaradili su 93 milijuna dolara, potom se prepustili blagodatima bogatstva i onda se tokom 2010. zatvorili u velebni Hollywoodski studio gdje su snimili ovaj povratnički, 12. studijski album.

U ovih 50-tak minuta hard-rocka i klasičnog starinskog heavy metala ne treba tražiti nikakve dubokoumne pjesme, uostalom Van Halen su oduvijek bili sirovi i jednostavni 'tvrdi' rockeri koji su radili pjesme o provodima i hedonističkim užicima, a ovdje sve frca sa upravo takvim temama. Jeste da je ovo sve skupa toliko plitko i literarno posve šašavo (kao što je bilo i prije), ali je vraški zabavno. Od 13 pjesama čak ih je 7 napisano još u vrijeme kada su bili demo glam-rock bend koji je sredinom 70-ih tražio diskografski ugovor, jedna ("Blood and fire") datira iz komercijalne epohe 1984. i iskorištena je kao instrumental "Ripley" u filmu "The Wild Life", dok je preostalih 5 potpuno novih. Ali praktički, razlika između starih i ovih novih gotovo i da nema. Sve je to ostalo isto. Davidov vokal je i dalje moćan, snažan, hrapav i prgavo ortodoksan, Eddie na gitari svira riffove, solaže, improvizacije i skale onako kao što je to uvijek svirao, a u ritmičkoj sekciji, uz originalnog bubnjara Alex Van Halena, ovdje se pojavljuje mlađahni basist Wolfgang Van Halen, koji bi im po godinama komotno mogao biti unuk (rođen je 1991. godine). Interesantno, u bend je primljen 2006. kada je imao samo 15 godina, a ustvari je Eddiev sin. Pa nek' sve ostane u familiji, zašto ne...

Jedna od bitnijih kompletnih karakteristika jest da "A Different Kind Of Truth" najviše nalikuje na njihov drugi album "Van Halen II" iz 1979. godine. Ima jednu zvjerski nabijenu skladbu "Bullethead", zatim jednu od možda čak i ponajboljih u cijelom njihovom opusu - r'n'r razaraču "China town" sa stravičnim Eddievim solažama i nekoliko sjajnih komada od čega prednjače nevjerojatna blueserska utrka "As is", blago eksperimentalna "Honeybabysweetiedoll" u kojoj se osjeti i ponešto 'friškijih' funk-metal/hip-hop tretmana (neodoljivo asocira na livanjskog Andriju!) i "Outta space" koja može podsjetiti na Living Colour. Tu se još nalazi sjajno odsviranog blues brzanca ("Stay frosty"), nekoliko klasičnih hard-rock kompozicija ("She's the woman", "The trouble with never", "Big river", "Beats workin'"), te za veliko čudo, nema niti jedne power-metal balade, a niti onih nekadašnjih elektronskih synth zvukova.

Kao što je to bio njihov čest običaj, za singl su izabrali najlošiju kompoziciju, pravo 'trinaesto prase' - uvodnu "Tattoo" u umjerenom hard-rock/pop maniru, ali oni znaju jako dobro da najgluplje i najjednostavnije stvari u pravilu najbolje prolaze. U tu kategoriju može ući još "You and your blues" i pretjerano pop-isticirana "Blood and fire".

Ali niti govora da je "A Different Kind Of Truth" nekakav promašaj ili razočaranje. Ovo je prava slika velikog benda koji zna još uvijek napraviti inspirirane pjesme sa starim žarom i potpuno dosljedno se drži svojih klasičnih načela uključujući i starinsku produkciju John Shanksa (najznačajniji po radovima sa Bon Jovijem, Jane's Addiction, Anastaciom i Miley Cyrus). Uostalom, novi multimilijunski tiraž im se smiješi.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/03/2012