U današnje vrijeme kad se muzika nabavlja pretežno preko interneta ili opcijom free downloada, čovjeku se može lagano desiti da si neki album skine s neta i potom ga negdje među bezbrojnim drugim stvarima jednostavno zametene. A to je se meni dogodilo s ovim albumom. Radi se o friškom prvijencu hardcore benda Gomila Nesklada. Ovaj nikšićki sastav postoji još od 2006. godine, a njegovi članovi su Alen Pajazitović (gitara), Igor Mijanović (bas), Marko Vukajlović (vokal), Tomas Pejović (bubnjevi) i Vuk Manojlović (gitara). Album, koji sam tek neki dan ponovno otkrio, nosi ime "2000 godina", sadrži devet pjesama i dostupan je od početka ove godine kao free download.

Kao prvo što mi je se nekako samo od sebe nametnulo je naslovnica albuma; rijetko koji bend da ovako ispravno pogodi dizajn covera za svoj album. Na njoj je jedna prava eksplozija vatrenih boja svih vrsta. Od usijano žute do krvavo crvene, s mnoštvom isprekidanih silueta i kaotičnih obrisa ljudskog kostura, koje kakvih dijelove nekakvih mašina i još mnogo čega drugog za što se i ne usuđujem odgonetnuti što bi sve moglo predstavljati. Ali jedno je sigurno, na toj slici kao da je zamrznut jedan moment u apokaliptičnom eksplodiranju cijele ljudske civilizacije. Znači jedna "gomila nesklada" u trenutku svojeg samouništenja. A tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati i muzika ovog benda: Ubitačnom energijom nabijeni, razarajući jebeni hardcore, najbolje kvalitete. Istini za ljubav, ja nisam nekakav poklonik ovog muzičkog žanra. Najviše radi toga što ili je produkcija totalno loša, ili se samo radi o nekim nadrkanim klincima koji su eto našli način kako da ispolje sav svoj bijes i srdžbu, ne razmišljajući da slušatelj u konačnici dobije samo jednu neusklađenu buku u kojoj se ništa ne može razaznati kako treba. Hoću reći, rijetko se može naići na jedan dobar i sposoban hardcore bend. A to je možda bio i razlog zašto sam jednostavno zaboravio na ovaj album. Nisam se nadao da će on biti nešto drugačiji od većine ostalih - kako sam samo bio u krivu. Produkcija ovog albuma je ukratko rečeno vrhunska. Da mi je samo znati tko ga je producirao i gdje. Ali tu informaciju nažalost nisam nigdje našao. Uz to se kao dodatak i vrlo pametno nalaze i tekstovi svih pjesama. Nakon kratkog uvodnog intra slijedi pjesma "Sila" s riječima:

'Neka bude borba neprestana,
neka bude pakao na zemlji

neka gore vječne vatre,
ljudi neka budu đavoli

za bolje nisu stvoreni'

S ovom srdačnom dobrodošlicom se otvara jedan album ispunjen razočarenjem u cijeli čovjekov rod, beskonačnom borbom s vlastitim avetima i okrutnom okolinom. U ovih devet pjesama se otvara rafalna paljba po svim cvjetićima koje je život uvijek mazio. Ali u ovom albumu im se otvoreno u lice pljuje sva bolna istina, neutaživa mržnja i prikazuje im se život vođen na ivici već krvavog noža. U ovim pjesmama žrtva napokon postaje nemilosrdni dželat, koji je se konačno oslobodio od svojeg gospodara i sada siječe po vlastitoj volji. Intelektualno gledano, ovi tekstovi se kreću na dvomeđi između filozofije Friedricha Nietzschea i filmskog serijala SAW. Ali to sve ne bi imalo nekog učinka da vokal nije ovakav kakav jest; mislim da je suvišno za reći da je riječ o snažnom i dubokom glasu, koji se ne ustručava kako od bijesnih screamova, tako i čistog "pjevanja" (kako neprikladna riječ), kao u skladbi "Različiti". Koja se razlikuje od ostatka albuma po tome što je puno smirenija, i u sebi krije čak i baladne crte (ukolikom se taj termin uopće može primijeniti kod hardcora). Pjesma ima velikog potencijala za javno emitiranje i mogla bi komotno naći svoj put do šta ja znam kakvih već playera onih koji i nisu baš u hardcore fazonu. Ali vokal je samo jedna strana medalje, dok je druga ona pandemičnih gitarskih riffova i drobećih ritmova bubnjeva. Otprilike sve se skladbe kreću u srednje brzom tempu, s puno breakdownova i melodičnih preokreta. Kompozicije su šibane nekim ludim adrenalinom koji se jednostavno uvlači u uši i udove. Vjerojatno i zbog toga što su prisutne dvije gitare koje se međusobno dopunjavaju, praćene brzim i debelim basom. U svakom slučaju stvaraju jedan masni i okorjeli zvuk hardcora koji izbija zube. Jedino što je kao negativno zapalo za oči je na engleskom otpjevana pjesma "To Wake the Beast Within". Nek se bolje drže svojeg jezika, inače će s engleskim eksperimentalijama potonuti u moru ostalih koji su pokušali, pa na kraju ništa od toga nisu imali.

Ovi crnogorci su se sa svojim prvim albumom istaknuli kao jedan iznenađujuće kvalitetan bend, na koji svakako treba računati ako se priča o regionalnoj hardcore sceni. Sceni koja i nije bogzna nešto velika i jaka, ali s Gomilom Nesklada je dobila odličan primjer kako se to ispravno radi.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 19/01/2012