Čudnovata eksperimantalno - istraživačka glazba oneman benda iz Švicarske koja proteže mnogo različitih stilskih i žanrovskih smjernica oblikovanih kao psihodelični elektronsko-analogni spoj no-wavea, industriala, ambijenta, shoegazea, popa, trip-hopa...

Moram priznati da unatoč sve ove silne hiper produkcije i tempa s kojim nas internet svakodnevno iznenađuje, već podulje vrijeme nisam naišao na ovako težak problem recenzije jednog albuma.

John 3:16 je švicarski solo projekt neimenovanog glazbenika iz Ženeve koji samog sebe opisuje kao experimental/ambiental/drone/electronic. To je potpuno točno. I sad nije to problem, već je poanta u ovom njegovom albumčiću, bolje rečeno mini albumu ili EP-iju od nekih 20-tak minuta.

Riječ je o organsko-elektronskoj mješavini ova tri-četiri navedena žanra uobličena kroz 5 instrumentala u kojima podjednako koristi analogne instrumente sa samplovima ili elektronskom aparaturom. No, nije niti to problem kojeg je teško definirati i otkriti mu tehničke detalje, već je problem kako pojasniti tu njegovu fuziju.

U nekim sekvencama, ova glazba se čini potpuno eksperimentalna, a u nekim ostavlja dojam izuzetno psihodeličnog ambijentalnog popa križanog s industrialom, rockom, post-punkom, avangardom, no-waveom i trip-hopom. Koliko god da sam preslušavao ovo djelo, svaki puta mi se činilo drugačije i nekako se stiče dojam da je možda to i bila osnovna ideja autora. Kao da želi zbuniti slušatelja nametanjem nekih sasvim drugačijih kompozitorskih pristupa u kojima sukobljava do jučer naoko nespojive žanrove i stilove. Jednu od meni glavnih glavobolja zadavao je zvuk prostornog bubnja koji održava tempo u relativno plesnom stilu održavši čitav konglomerat na okupu pod paskom 'pop' muzike od recimo ranih Swans do Cocteau Twins i The Cure, a priznati ćemo, razlike između ova tri znamenita sastava su itekako velike. Elem, John 3:16 sukobljava pritajenu agresivnost i brutalnost no-wave/industriala sa senzibilnim alternativnim popom, ambijentalnom glazbom, pa i rockom od vremena post-punka i gothica u jednu sasvim novu zvučnu dimenziju. Usudio bih se utvrditi da je pred nama jedan potpuno novi žanr koji još nema naziv i kao takav otprilike je unikatan, a možda i hibridan, tko zna. U svakom slučaju, ovo djelo ima sve vitalne karakteristike avangarde popa koja će možda teško biti prihvaćena isto kao što nije bila u svojim počecima niti prihvaćena egzibicija Mark Stewarta kada je nakon razlaza The Pop Group osnovao bend The Maffia s kojim je krenuo u istraživanje funka, hip-hopa, elektronike, dubova i industriala. Obično ovakav zbir više stilova stvara 'šum' i nejasnoću, no autor je posegao za slojevitim kompozitorskim strukturama u kojima prikazuje bogati arsenal znanja. On svira bas gitaru, gitaru, synth i bubnjeve na relativno pristupačan način s vještinom prosječno nadarenog new-wave/post-punk glazbenika. Virtuoz u svakom slučaju nije, ali umješno rešeta sa stilskim finesama, te po nazivu kompozicija se jasno uočava da mu je osnovni zadatak bio napraviti što dorečeniju fabulu koja govori o uzajamnoj povezanosti zemaljskog i duhovnog života. Naravno, sve bi bilo daleko lakše za protumačiti i shvatiti da ovaj glazbeni stil i žanr postoje odranije, ali tu se sad stvaraju veliki problemi kada autor svjesno napravi originalan zvuk i odmah ga tematski usmjeri u metafizičkom pravcu o kojemu se mogu raspredati različite rasprave, pretpostavke i naklapanja.

Uvodna "Earthly father" u trajanju od samo minutu i pol dođe kao eksperimentalno-ambijentalni 'intro' koji izvire iz nekog podzemlja, a već u narednoj "In the name of the lord" se suočava sa no-wave estetikom ranih Swans, psihodeličnim tremolo gitarama, transcedentalnom seansom, nijemim gothic glasovima, pop melodijom nalik na klasični, stari The Cure i vrlo lijepim prozračnim gitarskim solom koji prizove u sjećanje Cocteau Twins, pa i shoegaze bendove poput MBV ili Pale Saints. A sve to u vrlo kompleksnom aranžmanu, tj. svaka naredna dionica je drugačija i niti jednom se ne ponavlja, što direktno izbacuje iz opticaja onaj standardan format pop pjesme uvod-kitica-refren-solo. "Obey God"je opet repetativan industrial/no-wave komad prožet elektronsko-gitarskim dionicama, kraći "Redemption" je ambijentalni interludij pun 'drive trip' psihodelije, a završni naslov "Sinners in the hands of an angry God" je ponovno vrlo kompleksan komad u kojeg su uključeni i nerazgovjetni spoken-word vokali potisnuti na samu marginu sadržaja. Tu autor glazbeno također šara sa industrialom i no-waveom koje eksperimentalno-psihodeličnim dubovima pretvara u trip-hop i na koncu ostavlja slušatelja posve zbunjenog.

Da se pojednostavi - "Sinners In The Hands Of An Angry God" je vrlo teško štivo za nepripremljenog slušatelja. John 3:16 je u njega uložio mnogo znanja i vlastite originalnosti, te je van ikakve sumnje izmislio novi muzički žanr koji bez obzira na eksperimantalni fah otkriva mnogo više od čistog eksperimenta. Ima smisao i kreativan naboj, veoma je slušljiv i nije naporan unatoč činjenici da je sabrano mnogo različitosti. Na koncu, nije apsurdan egzibicijski projekt već pionirski hrabar potez kakvih u današnje vrijeme i nema puno.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/01/2012