Kad sam prvi negdje uz put čuo materijal sa prvog albuma Yammata, nekako po difoltu nisam obraćao pažnju na album koji ima neku tamo ko fol finu elektronsku melodiju i tekstiće. Radi okoline ponekad bombardiran sa kojekakvim viva hitovima koji su mi se popeli preko glave, na takve pokušaje, pomislio sam, ne treba niti obraćati pažnju. Sva sreća da sam tad bio apsolutno u krivu no sranje je bilo to da sam toga postao svjestan tek kad sam prvi put pustio taj album doma u stanu. Pre kasno da bih ulovio koji od njihovih nastupa. Fino tako u miru, do ušiju mi je dolazila fina elektronska melodija i sa finim tekstom ukomponirana gotovo savršeno. Super, super, super pomislio sam sam u sebi i nakon toga preslušao cijeli album koji je gotovo u potpunosti ispunio očekivanja koja su se stvorila u međuvremenu. Možda se netko ne slaže s tim, u ostalom ni ne mora, no to ne umanjuje činjenicu da je Plan B zbilja dobar album, ako ne i jedan od najboljih takvih na ovim prostorima.

Puno gora je činjenica i da su oni nakon nekog vremena gotovo zaboravljeni i prije ćete na radiju čuti ''Trava zelena'' nego neku pjesmu sa tog albuma, što je u najmanju ruku žalosno. Da skratim priču, ovo nije tema o tome, ali ni o razdoblju kad se početna ekipa Yammata okrenula u drugim smjerovima iz kojih su nastale neke nove ideje i bendovi. U 2010. godini za u međuvremenu pokrenutu etiketu Yammat i u surandnji sa Menartom, izlazi ''Kompilacija''. Album sastavljen od izvođača koje zajedno osim ljudi veže zvuk i sličan izričaj kroz raznorazne oblike pop glazbe, od one sa odličnim, emocijama nabijenim melodijama i pričom pa sve do onih za plesni podij. Znači doslovce kompilacija. Živo me zanimalo kako to sve zvuči no, nakon preslušavanja ostadoh nekako nepodojen. Nije mi se toliko svidio kao Plan B a pored toga kod slušanja mi je previše smetala raznolikost stilova koji se protežu od početka do kraja. Nije mi ličilo na neku smislenu cjelinu pa sam i taj cd uspio stavit sa strane, a kako ga nikad nisam pretvorio u mp3, rijetko gdje sam ponovno mogao ćuti stvari s njega. Identična situacija koja se desila i s njihovim prvim albumom. Super su te naše radio stanice, baš mi sad pada na pamet. Bilo kako bilo, ekipi koja je radila na Yammatu i Kompilaciji jedini cilj bio je taj da se na jednom izdanju okupe ljudi sličnih ideja i izričaja i to im je pošlo za rukom. Trudili su se oko toga a ja smrad sam cd hladno spremio sa strane pa im se ovim putem ispričavam. Uglavnom, sam koncept albuma samim tim je potpuno drugačiji i taj tren mi to nije palo na pamet.

U 16 pjesama (s tim da su zadnje četiri bonus) na albumu su se našli Das Wegas ft. Yammat (pomalo vuku na Massive Attack zvuk), Yammat, Sappa, Nipplepeople, Egoclinique i Agramsville, poneki u raznim međusobnim kombinacijama. Prvih šest je poredano točno ovim redoslijedom i tu se osjeti sva raznolikost ideja. Od prepoznatljivih Yammatovskih stvari, pomalo girlie ''Ne bojim se'' koju izvodi Sappa pa do Agramsvillea koji zvuče kao kombinacija Kraftwerka i Aira. Među tih 16 pjesama ima i onih koje su jednostavno manje zanimljive no namjerno ne želim nabrajati koje bi to po meni pjesme bile iz razloga što baš one nekako zatvaraju tu cjelinu. Kompilacija stoga ima i izvrsnih pjesama ali pokazuje i smjerove u kojima bi se stvari komotno mogle razvijati, samo kad bi to nekog dovoljno zanimalo. Neka, ako se ne varam, ne baš razvikana promocija albuma je i bila u planu, no ne pamtim baš da se negdje o tome previše pričalo. Ko zna, možda sam se jednostavno kretao u krivim krugovima pa sam u krivu no dojma sam da bi se gore navedeni izvođači ili trebali više potruditi da se za njih čuje ili nekome jednostavno nije u cilju da nešto takvo ugleda svijetlo dana. A istovremeno smo po kratkom postupku zatrpani tolikim količinama šita i sveprisutne i jeftine komercijale da se svaki smisleniji pokušaj možda čini zanemarivim... Pa ko tu koga...!?

mario m. // 12/01/2012