Od ekstremnosti nose/math/grindecore rocka i metala do eksperimentalija i akustičnih ambijenata ovaj četveročlani suludi francuski bend unatoč naslovu albuma kroz poantu daje naslutiti da njihovo 'putovanje tek počinje'...

Francuski kvartet iz Pariza osnovan je 1996., a danas radi u postavi Nicolas Brilliant (bubnjevi, prateći vokal), Yann Daniel (gitara, saksofon, prateći vokal), Francois Prigent (gitara, lap steel, sitar, prateći vokal) i Thomas Zanghellini (vokal, bas).

Imali su dosta zvrzlanu biografiju, jedno kraće vrijeme sredinom prve decenije 21. stoljeća su prekinuli rad, te su s novom postavom nastavili karijeru 2009. Prva faza rada im je bila u znaku njujorškog hardcorea, da bi kasnije nakon realizacije prvog albuma "The Deus ex-Machina As A Forgotten Genius" (2003) počeli izgrađivati vlastiti stil kojeg nazivaju extreme r'n'r. Pozornicu su između ostalog dijelili sa velikim imenima poput The Dillinger Escape Plan, Converge, Gojira, Daughters, Today Is The Day, Jarboe...

Koliko sam uspio iz priloženog press materijala shvatiti, "The Journey Is Over Now" bi im trebao biti treći zvanični album (prvi za Throatruiner), a on je uz ranije objavljeni EP "The Andy Warhol Sucks" za američku etiketu United Edge Records, prvo dugosvirajuće djelo nakon ponovnog okupljanja i 6 godina diskografske pauze. Ne znam kako su zvučali prije, no ovaj stil uistinu nije lako shvatiti, a niti opisati riječima. Glazba im je prije svega kompleksna, album sadrži samo 4 poduže kompozicije označene kao "Part I", "Part II", "Part III" i 22 minute dugačka "Part IV", a u njima se proteže čitav niz ekstremnog rocka ispresjecanog sa laganijim i atmosferičnim dionicama. Sve zajedno čini veoma kaotičan i tehnički zahtjevan konglomerat koji je lirski nadahnut novelom Phillip Jose Farmera "To Your Scattered Bodies Go". Kako je riječ o konceptualnom albumu temeljenom na literarnom djelu, iz ova četiri glazbena komada i samog stila benda, veoma je teško izvući neke osnovne niti vodilje, kako fabule, tako i samog značenja čitavog albuma. Naime, vokal Thomas Zanghellinija je za ovakve izvođače uobičajeno 'nerazumljiv', otpjevan je i odvrištan u growlovima do boli, te ne mogu sa sigurnošću reći što se zapravo to nazire u njegovoj lirici. Možda je i najadekvatnije objašnjenje dao sam bend: bazirali smo se na vječitoj potrazi za oprostom kroz prizmu emocija, osjećaja, apstrakcije i maksimalnog intenziteta. Šta god to da značilo.

U zvučnom pogledu, kao što se može zaključiti, ovo je doslovce miks nekolicine brutalnih stilova od metala, hardcorea, noisea, grindcorea, mathcorea, preko laganijih sekvenci atmosfere, ambijenta, eksperimenata i psihodelije u kojoj osim 'palica i žica' znaju utkati cijeli niz novotarija poput distorziranog saksofona, bas syntha, sitara u grind maniru i lap steel gitara. Glazba im je uistinu interesantna, puna je neočekivanih prevrata iz ultra-opakih žestokih dionica u nesvakidašnje poteze koji prelamaju jednu cijelu povijest rocka od tamo negdje psihodelije s konca 60-ih, preko kojekakvih eksperimentalija, sve do melodičnih noise-rock sekvenci u kojima se opet kompaktno izdvajaju zasebne uloge svakog glazbenika.

Činjenica je da kada se suočimo sa ovako kompleksnim djelom, vrlo teško nam je izvući neku esencijalnu osobinu. Dapače, sve se čini da Comity streme što zvrzlanijim glazbenim strukturama; čas nalikuju na The Dillinger Escape Plan, čas na najopakiji The Jesus Lizard, Mule i Daughters, pa u eksperimentalnim trenucima imate dojam kao da su pomješani Šarlo Akrobata i The Pop Group, u nekim dionicama opet vuku na sulude kombinacije Frank Zappe sa John Zornom, ima i nekih elemenata mathcorea/rocka, post-rocka, black-metala, akustike, ambijentalnih sonata... Čas su komplementarno ekstreman rock bend s prizvukom metala i grindcorea, čas ulete u de-kompozicijske strukture, razbijaju, razaraju, raščlanjuju, seciraju rock na komadiće, pa sve to ponovno sastavljaju u čvrsto jezgro. Po svemu sudeći, ovi Francuzi se igraju kako sa glazbom i aranžmanima, tako i sa tradicijom rocka koja je u njihovom slučaju dignuta na onu, neću reći višlju, ali daleko zahtjevniju razinu kada nije važno samo 'izmisliti' neki novi riff, već i promijeniti mu značenje i smisao koji više nije u funkciji r'n'r zabave.

Teško probavljivo, ali nadasve zanimljivo i originalno.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/12/2011