Kvartet iz Lazarevca startao je s radom 2004. nakon što su članovi tokom 90-ih svirali u različitim heavy, punk i alternativnim bendovima. Prije ovog albuma kao Babylon Orchestra imali su još dva ulaska u studio 2006., te u terminima između 2007.i 2008., no osim nekoliko starih kompozicija na njihovoj myspace stranici nema nikakvih pravovaljanih podataka da li su to bili demo materijali ili zvanični albumi. Posljednjih sezona bili su dosta aktivni po različitim demo takmičenjima u Srbiji i BiH.

"Timemachine" je snimljen tokom proljeća 2011. u studiju Češnjak (Kragujevac) u ekipi Momčilo Anđelković (bubnjevi), Dejan Petrović - Šile (električna/ akustična gitara, vokal), Ivan Hrnjez (klavijature, prateći vokal) i Svetozar Pavlović (bas gitara, vokal). Na njihovoj myspace stranici pod opisom žanra stoji alternative/fusion, međutim po ovome materijalu je uopće teško zaključiti na šta se ta definicija svodi. Jer prvih nekoliko pjesama je u principu tradicionalni rock koji nije pobjegao daleko od stila The Rolling Stones tek tu i tamo prošaranog utjecajima soula i bluesa - "Hey baby", "Immemorial", "I can't live without you" i vrlo dobar gothic-rock "Wrong" za koju je snimljen crno-bijeli video spot gotovo u jednom kadru. Aranžmanski, glazba im se svodi na mekane gain gitarske riffove/solaže, povremene intervencije klavijatura i klasičnu ritam sekciju melodičnog basa s uglavnom 1/1 tempovima. Onako odokativno rečeno, sve to zvuči školski šablonski bez nekog pretjerano uzbudljivog sadržaja. Veći dio albuma čine laganije, down-tempo skladbe pod primjetnim utjecajima gothica u kojima su pokušali dočarati ambijentalnost bezopasnih soft atmosfera - "Speed up the pace", "The sick bird", te u najsporijoj, gotovo Joy Divsion-skoj chill/out "So far away" koja traje punih 9 minuta i ima, ako ništa drugo, dvojaki aranžman koji razbija monotoniju na samoj završnici... Svih tih 7 kompozicija je otpjevano na engleskom jeziku s vrlo loše isforsiranim naglaskom, ali šta će te. To je ionako boljka 90% ovozemnih vokalista koji se trude nešto postići potajno se nadajući nekakvom internacionalnom proboju. U njihovom slučaju to može proći samo izvan anglo-saksonskog govornog područja, a i to je upitno...

Na samom kraju albuma nalaze se dvije otpjevane na srpskom - "Daleka obala" i "Sivi dan" (ne, nisu obrade Banove Obale i Videosexa) što im daleko bolje stoji u pogledu domaće afirmacije, te jedna 'neutralna' - "Red morning", sasvim simpatična gothic-rock instrumentalka.

Ne treba previše pametovati - engleski je ovdje nepotreban, ovakvih bendova u svijetu ima na tisuće koji su rock pretvorili u ovakve ili onakve gothic forme zahvaljujući utjecajima Joy Division i The Cure, pa je skroz suvišno pokušavati proturiti loš surogat pod svijeću. Da su im tekstovi na srpskom, ovo sve bi ostavljalo daleko smisleniji dojam uz neke zvučne i stilske preinake. Tehnički ne koriste distorziju (izuzev ponekog wah-wah efekta), katkad bi aranžmanski to daleko bolje funkcioniralo da gitara zareži, međuigre su im vrlo lijene, melodije prešture i sve skupa odiše veoma dosadnim i monotonim rockom koji je prolazio u postmodernističko razdoblje new-wavea druge polovice 80-ih. Još k tome, energija je miljama daleko od 'vremenske mašine' i izgleda da se pokreće na... hm, turobni jesensko-zimski povjetarac?

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 25/12/2011