Svi umjetnici, pa tako i glazbenici obično žude za tim stvoriti nešto unikatno. Nešto što će se razlikovati od svega drugog i što će biti ustvari odraz njih samih. Tome predhodi često jedan mukotrpan proces pronalaženja pravog jezika i načina kako zapravo sebe, svoje stavove, uvjerenja i osjećaje pretočiti u jedno djelo s kojim će prvenstveno oni sami, ali potajno se nadaju i ostali biti zadovoljni. A to i jeste onaj najteži dio posla na kojem mnogi često zakažu. Bilo to radi manjka nadarenosti, znanja, volje, sredstava ili mnogo čega još drugog. Ili pak imaju toliko uvrnut ukus i viđenja da je to u potpunoj suprotnosti onome što se trenutačno smatra kvalitetnim ili barem prihvatljivim. Kod nekih vrijeme pokaže da su bili u pravu. I oni bivaju ne samo rehabilitirani, već i nadasve cijenjeni. Povijest je prepuna takvih slučajeva.

Međutim, tu je i cijela jedna masa drugih koji su pokušali, ali njihova djela jednostavno nisu imala potencijala proći kroz filtere vremena čisto iz toga razloga što u njima nije bilo ničega vrijednog i kvalitetnog. A takav jedan primjer nalazimo u albumu prvijencu beogradskog sastava Kapetan Black Šlager. Sastav je nastao 2009. godine iz spoja dva glazbena projekta, Srđan Stojanović Balkan Pop-Core Band Sastava i Perunka. Ujedinili su se u cilju, kako sami navode, stvarati glazbu koja će biti pod utjecajima 'svjetske i domaće avantguardne, avantguard rock, rock, metal, pop, blues, jazz, hip-hop, reggae, black metal i drugih svijetu poznatih i nepoznatih vrsta glazbe, dok će tekstovi biti nadahnuti svjetskim sarkastičnim nadrealizmom i pesimističnim optimizmom.'. Album nosi ime "Kako Napraviti Drveno Poštansko Sanduče".

Prilično ambiciozan cilj. Mora se priznati. Ali, da bi se nešto upotrebljavalo, spajalo i prerađivalo ono se prvotno mora razumjeti i vrlo dobro upoznati. Tome je potrebno prije svega jedno dugogodišnje iskustvo na tim poljima. Što znači da su oni morali prije nego što su krenuli na ostvarivanje zadanog cilja, prvo upoznati svaki od navedenih glazbenih pravaca. I ne samo površno upoznati, već u svakome od tih glazbenih stilova postati "domaći". A to je, spram njihovog ogromnog broja, sasvim malo vjerojatno. To ne polazi za rukom čak i vrhunskim glazbenicima, koji iza sebe imaju decenijama dugi "radni staž". Uz to dolazi visoki intelektualni zahtjev na tekstove, koji su morali biti nadahnuti 'svjetskim sarkastičnim nadrealizmom i pesimističnim optimizmom.' A to su poprilično širokopojasni, i zapravo vrlo kompleksni pojmovi. Čije istinsko shvaćanje zahtijeva podrobnije poznavanje literature, dialektike, filozofije, povijesti kulture i mnogog drugog. Dakle, da bi se njihov zacrtani cilj ispravno sproveo u djelo, oni moraju biti vrhunski filozofi i glazbenici u jednom. A ovaj album dokazuje da oni to jednostavno nisu.

Ovoj tvrdnji ide u prilog cijeli jedan niz činjenica; "pesimistični optimizam i sarkastični nadrealizam" u ovih deset pjesama se predstavlja kao jedna bezidejna gomila riječi. U kojoj se, kao na primjer u pjesmi "Priča o novčaniku", kroz uzastopno jaukanje o ukradenom novčaniku pokušava biti - što? Možda duhovitim? Poučnim? Sarkastičnim? Pjesma je "obogaćena" i jednom nezanimljivom anegdotom u kojoj je riječ o jednom poznaniku kojem je također bio ukraden novačnik u nekom uglađenom restoranu. I završava se zaključkom da 'tamo neću ići nikad'. To je jedna od onih zamki u koje padaju svi oni koji pate od kompleksa manjeg intelekta. I koji kroz signaliziranje kako u ovim riječima vide neko dublje, skriveno značenje, žele sebe pred svijetom prikazati kao ekstravagantne i posebne. Pri tome ispadaju samo smiješni i jadni. Ili se kao idealan primjer niskoprofilnog ničega nudi i uvodna pjesma "Što volim da trčim k'o žena". U kojoj se izražava želja trčati kao žena, čije su grudi otegnute jer ne nosi grudnjak ili pak jer je u poznim godinama, pa joj malo previše "vise". Osim što bi ova pjesma mogla biti korisna u Freudovoj psihoanalizi, ona nema nikakve druge vrijednosti. Ustvari, sve pjesme albuma se nude kao idealni primjeri klasičnog pokušaja biti posebnim, duhovitim i drugačijim. A završava se s tim da to sve izaziva samo podsmijeh i sažaljevanje. Dakako da se ovi tekstovi mogu shvatiti i kao zajebancije. Ali ja se nisam niti jednom nasmijao, već sam samo paćenički uzdisao kao onda kad se nađete u kinu u pogrešnom filmu. Ali se odlučite ipak pogledati ga do kraja. Ništa bolja situacija nije niti s glazbenim podlogama. Većine od spomenutih stilova uopće nema ili su upakovani između povremenih pokušaja imitiranja Balaševićeve i Štulićeve vokalizacije i zvučne kakofonije improvizatornog trljanja od razne instrumente.



Pjesma "Pravi bend (mi uopšte nismo)" možda nudi rješenje cijele zagonetke. I ovdje se zapravo radi samo o jednoj neslanoj šali. Da Kapetan Black Šlager ustvari nije nikakav pravi bend, a ovaj album nije ništa drugo do duplo ništa s dvije čačkalice. Ali za jednu stvar je dobar, a to je da može poslužiti kao pouka svima onima koji se pogrešno smatraju nekom vrstom umjetnika, da oni to nisu. Da bezvezno copy-paste-iranje raznoraznih elemenata u neku cjelinu nije umjetnost. I da pripaze pri upotrebi kojekakvih termina i izraza o kojima nemaju nikakvog pojma, jer ovako dovode sami sebe u veliku zabludu.

ocjena albuma [1-10]: 3

z. marković // 19/12/2011