Crko sam od smijeha kada sam vidio omot i naziv benda! Naravno, iza ovakvog imena nema šta da očekujete osim zafrkancije s obzirom da se radi o prastarim snimcima zabilježenih na kasetofonu 80 i neke u nekom stanu, garaži ili podrumu u Nišu. Od imena spominju se Dušan Vukić Burger (gitara), Ivica Živković Shumar (vokal, tekstovi) i Eva Dinić, a opis koji su sami izabrali, stoji 'harizmatični post-punk', mada to niti izbliza ne odgovara opisu.

Naime, tih 1980-ih je bilo tko zna koliko bendova po Jugoslaviji koji osim akustične gitare i nekakvih priručnih udaraljki nije imalo skoro pa više nikakvih instrumenata, ali zato su 90% njih imali nevjerojatnu volju i entuzijazam da rade, stvaraju, sviraju i da se pod bilo koju cijenu izražavaju drugačije od klasičnog mainstreama. Takvi bendovi su u principu slušali za ono vrijeme čudnu glazbu, a radili su još čudnije inverzije iste i gotovo ih je bilo nemoguće 'pohvatati' u žanrovskim i stilskim fahovima. Stoga 'post-punk' u slučaju Okoreli Mačka ništa bitno ne govori kakva bi to muzika trebala biti. Oni vjerojatno jesu slušali sve one izvođače koji su bili opaljeni ekspresijama artističkog shvaćanja punka, ali zvuk im je bio akustičan i teško da se iz cijele gomile post-punk imena može uopće izdvojiti ijedan koji je bio akustičan. Kada se bolje razmotri, takvog i nije bilo; tu i tamo su Bauhaus, Siouxsie And The Banshees, pa i The Cure, Adam And The Ants i Cocteau Twins znali imati poneku skladbu s akustičnom gitarom. I njih još nekoliko...

Ustvari, na ovih sat vremena vrlo lošeg zapisa koji vjerojatno u lokalnim okvirima danas kotira kao svojevrsno iznenađenje sačuvano od zaborava, Okoreli Mačka je zafrkantski tip lo-fi benda kao da je proizašao iz Brlog Recordsa. Vokal se jedva raspoznaje šta pjeva, a dva prateća glasa u nekim kompozicijama zavijaju poput mačora i čitav smisao im se vrti oko zvrkaste individualne vox-extended komedije kojoj nije bio cilj nikakvo otvaranje prema širokoj javnosti. Teško da bi sa ovakvim ekscentrizmom mogli proći kod tada prestrogih kritičara Džuboksa; svi oni od Petra Lukovića i Petra Popovića do Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka bi ih sasjekli svojim oštrim jezicima ako bi im uopće htjeli posvetiti poneki tekstić jer nisu bili niti posebno blagonakloni prema tadašnjim akustičnim otkačenjacima poput Jani Kovačića ili Tomaža Domicelja s kojima postoje određene paralele. Burger uglavnom svira jedne te iste akorde, intonacije vokalnih harmi se svode na stine varijacije klasičnog šansonjerskog izraza, no u pjesmama se po strukturi osjeća prizvuk kratkih jednoobraznih new-wave/ post-punk pjesmuljaka koje katkad znaju razvući i na 5-6 minuta (uvodna "Da li je to sivi vivak", "Jer sam nepismen", "Poželeo sam da timarim žirafe", "Kraj" ili 10 minuta dugačka "Oslobodite moje drugove"). Najkomičniji dio ovog rada je himna "Našao sam na ulicu milion dinara" i naslovna "Okoreli mačka" sa tekstom 'okoreli mačka išao po krovu/ išao po lovu/ naoštrio kandže/ bolje kandže nego panđe/ okoreli mačka nema kandže nego pandže...'.

Šteta što je snimak čitavog rada jako loš; ne razabiru se točno vokali i njihove česte eskapade je teško protumačiti, ali iz konteksta se mogu pohvatati neke smjernice otkačenih stihova u ponekad vrlo šašavim izvedbama. A da je band imao električnu gitaru i barem jedan doboš, tko zna kako bi ovo zvučalo...

Prije svega, ovo je samo dokument jednog posve zabavnog i ekscentričnog bendića, a potom ostalo...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/11/2011