Iza imena audio-vizualnog projekta ManMachine stoji jedan čovjek, bivši član benda ZenPop, Goran Uroić iz Zagreba. Do sada je absolvirao nastupe u Rijeci i u Zagrebu. Svoj prvi album po imenu "Now I'm Immortal" je snimio 2007., a reizdao kao free download početkom studenog ove godine. Album sadrži deset pjesama u stilu minimalističkog post-industrial/electro/synth-popa. Ili kraće rečeno, post-everything pop.

I nakon tko zna kojeg preslušavanja ovog album, on još uvijek izaziva podijeljene osjećaje. Jednom se čini jednim izuzetno dobrim albumom, dok drugi put taj isti album izgleda previše jednostavnim, pa čak i na velike dijelove dosadnim. Zapravo, stječe se dojam da se izgleda u njemu može uživati i doista ga shvatiti tek na nekoj određenoj emocionalnoj frekvenciji. I da sve ovisi od pravog trenutka i trenutačnog štimunga. Kao prvo i nezaobilazno uočljivo je njegova minimalistička i sintetička fizionomija zvuka. U kojem nema nekih velikih glazbenih egzibicija. Već je zasnovan isključivo na ritmovima i melodijama koje proizilaze izravno iz keyboarda. I koje vuku svoje korijene ponajviše iz synth-popa osamdesetih. Kompozicijama dominiraju pretežno jednostavne ali melodične synth-linije i repetitivni, većinom sporiji obrazci elektronskih ritmova. Praćeni niskospektarskim, pulsirajućim matricama basa. Također im je karakteristična jedna sterilna i platonska hladnoća zvuka, koja s time stvara mračne ambijentalne atmosfere vrlo minimalističke estetike. Proizvodeći jednu vrstu mašinizirane melankolije, i u ponekim pjesmama vrlo intrigirajuću atmosferu. I to naročito u pjesmama kao što su "Train Toilet O.D." ili "Fuck The War And Everything About It". U kojima na površinu prodire jedna kaotična izgubljenost, izoliranost i subjektivna deziluziranost bitka u nihilističkom postmodernom, hladnom svijetu. U svojoj potrazi za smislom i prerađivanjem realnosti dotiče se egzistencijalnih tema o ljubavi, bolu, bogu i smrti. I tekstovi pjesama u svojoj osnovi oslikavaju jednu individuu u potrazi za vlastitom slobodom. Ali pri tome rastrganu između nadmoćnih, često autodestruktivnih emocija i obilježenu krucijalnim životnim iskustvima. U kojima se, kao u pjesmi "Tears", očajno traži iskup i oproštaj. Ali i u kojoj se međutim lagano zanosi u pretjeranu patetičnost. Općenito, vokal igra jednu vrlo važnu ulogu u cjelokupnoj zvučnoj slici; kroz svoju laganu elektronsku premodificiranost i konstantnu reverbiranost uklapa se u osnovnu strukturu melodija i postaje njenim sastavnim i čak glavnim dijelom. Među najbolje pjesme albuma, pored već navedenih "Train Toilet O.D." i "Fuck The War And Everything About It", se svakako ubraja ritmična "Devil", kao i "Elvis Is Jesus Is Elvis". Ujedno ona je i najmelodičnija kompozicija albuma. I s tim se dosta razlikuje od ostatka albuma. Energični ritam bubnjeva podsjeća na rane Depeche Mode, a melodični i čisti bas na Joy Division. Dok Goranov vokal svojom bizarnom emotivnošću i dubioznom razigranošću sliči onom Roberta Smitha iz The Cure. I kad bi sve pjesme bile na tragu ove, onda bi ovaj album uistinu bio odličan. Ovako on osjetno pati od previše monotonih i suvišno djelujućih pasaža. I da je umjesto jednog dugosvirajućeg albuma objavljeno samo nekoliko od ovdje navedenih pjesama u obliku nekakvog EP-a, zasigurno bi njegova kvaliteta uveliko nadmašila sadašnju kakvoću albuma.

Kao što je već rečeno, album "Now I'm Immortal" je podijeljen album. U kojem se mogu naći kako vrlo dobro urađene pjesme, tako i neke koje bolje da su bile izostavljene. Ovako dobivamo jednu nejasnu cjelokupnu sliku, koja će se možda iskristalizirati tek s idućim izdanjem ManMachinea.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 09/11/2011

PS: Pjesma za ovaj video spot se nažalost ne nalazi na albumu.