Sa nekih 15-16 milijuna prodanih albuma u svijetu Staind spada u sam gornji dom najtiražnijih rock bendova 21. stoljeća. Također pripadaju onoj ogromnoj branši koja je iskoristila hype nu-metala koketirajući sa hard-rockom, post-grungeom i alternativnim metalom, te su također pripadnici velikog plemena američkih bendova koji ne izlaze često na pozornice izvan svoje domovine.

Na vrhuncu slave 2001. godine kada im je treći album "Break The Cycle" bio na vodećoj poziciji najprodavanijih s obje strane Atlantika dosegnuvši tiraž od 10 milijuna prodanih primjeraka u cijelom svijetu, zakasnili su s njegovom promocijom dobre dvije godine. Svjetsku turneju su održali u proljeće 2003. kada je očito već 'prošla baba s kolačima', a poslužila im je samo kao najava tada nadolazećeg četvrtog albuma "14 Shades Of Grey" koji je ponovo osvojio američki no.1, ali je zato interes za njihov rad naglo splasnuo u ostatku svijeta. Prodan je u 'samo' 2 milijuna primjeraka i onda je bend počeo petljati sa banalnostima, laganicama i preplitkim mainstream zvukom, te su im tiraži naredna dva albuma drastično opali. "Chapter V" je 2005. uspio ponovno dosegnuti američki vrh, ali na svjetskom tržištu nije ostavio nikakvog traga, primjerice u Britaniji se nije pojavio na top-100, a u nekim zemljama uopće nije niti distribuiran jer Atlantic Records za kojeg su potpisali višegodišnji ugovor (ranije su bili u Elektri) nije bio zainteresiran ulagati sredstva u bend koji u Europi ne može prodati neki bijedni milijunčić cd-ova. Očito je i jednima i drugima bilo dovoljno da su u Americi namirili taj pišljivi milijun, ali se bend prekasno sjetio da je došlo vrijeme za solističku turneju po Europi i prvu po Australiji. Dočekivale su ih poluprazne dvorane, negdje su nastupali i pred 200-300 ljudi, a onda su spakirali kofere i odustali od ćoravog posla zaključivši da nema potrebe bacati pare na skupu turneju koja se pokazala neisplativom kad im je dovoljno i to što su popularni kod kuće gdje pune stadione. Međutim, taj potez se pokazao potpunim promašajem: šesti album "The Illusion Of Progress" (2008, USA no.3, UK no.73) osim što je bio katastrofalno loš mainstream, te je doživio upola manji tiraž od prethodnika (sve skupa jedva pola milijuna primjeraka), promoviran je na očajničkoj europskoj turneji gdje su bili predgrupom Nickelback pri čemu su izgubili i ono malo poštovanja i nekakvog dostojanstva kojeg je preostala publika gajila prema njima. A ta suradnja sa Nickelback im uopće nije trebala pokazavši svoje drugo lice. Nekadašnji fanovi su ih zamrzili i potpuno im okrenuli leđa, publika im se od one milijunske svela na (polu)zainteresirane klince čiji su favoriti bili Nickelback koji su počeli otkrivati Pearl Jam i Alice In Chains, a i u samom bendu je uslijed svega došlo do trzavica.

Frontmen i gitarist Aaron Lewis je objavio svoj prvi EP najavivši solo karijeru bacivši se u country (!!!), a onda je ostatak ekipe konačno shvatio kako će sve skupa otići u bezdan bezlične nevidljivosti, pa su 2009. pokušali spasiti stvar ako se ikako više može povratiti povjerenje publike na kratkoj jesenskoj turneji sa ponovno okupljenim Creed. I ajde-de, to im je barem u onom zvučnom pogledu dalo inspiraciju da nakon punih 10 godina suše ponovno naprave žestok heavy album.

Trzavice su se nastavile i za vrijeme samog radnog procesa u studiju kada ih je napustio bubnjar Jon Wysocki, pa je njegov posao završio Will Hunt, a nakon obavljenog sessiona odlučeno je da će za potrebe koncerata uskakati Sal Giancarelli. Ali unatoč svemu ovome, novi album jednostavnog naslova "Staind" je prijatno iznenađenje koje pomlađuje bend i vraća mu poljuljani ugled sa punom idejom i kreativnim potezima.

Žestoki uvodnik "Eyes wide open" je najava za elementarni alternativni metal post-grunge usmjerenja kakav im je očito manjkao na protekla 2-3 albuma, a prvi singl "Not again" bez obzira na plitki lirski izraz je nešto najbolje što su u formatu za radio programe izbacili u zadnjih 7-8 godina. Obje pjesme su tematski međusobno povezane i govore o teškim naporima koji se metaforički odnose na rad benda. U tromoj "Failing" se prisjećaju Alice In Chains utjecaja kojih na albumu ima podosta, Lewis ponovno reži sa vokalima, gitare pristojno rade i sve štima. Pravo iznenađenje dolazi u "Wannabe", osrednje snažnom nu-metalu gdje se na rap vokalu pojavljuje Snoop Dogg! Ti bokca, pa ova vrlo čudna suradnja odlično funkcionira... Nakon ove četiri pjesme Staind jednostavno prisiljava da materijal nastavite slušati dalje. Redaju se pjesme sa privlačnim melodijama i riffovima; laganija "Take a breath" ima solidne izglede kao jedan od potencijalnijih hit komada, "The bottom" pak iznenađuje sa žestokim, gotovo hardcore tempovima i sitnim gitarističkim eksperimentalijama, dok je još ponajbolja "Now" sa sjajnim gitarističkim staccato melodijama očito isplivala kao naknada za svu kreativnu štetu nastalu nakon albuma "14 Shades Of Grey". Posljednji dio albuma eksplodira sa heavy komadom "Paper wings" i dva žestoka live bonusa "Spleen" i "For you" koji vraćaju onu energiju s početka albuma, tako da se s pravom može konstatirati da su se Staind vratili korijenima bez ikakvih okolišanja.

Pregršt žestokih pjesama u relativno umjerenim tempovima uz svega 2-3 laganice koje su na svu sreću pojačane hard/heavy/grunge sintagmama (izuzev akustično-amplificirane "Something to remind you") dovoljan su zalog da ovaj bend ponovno vrati svoju staru reputaciju. Nije loše za ekipu koja je unazad proteklih desetak godina djelovala kao samo još jedna produljena varijanta Nickelback. Ali i dalje su ostali samo 'prosječan' bend...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/10/2011