Nekada je bio The Cure, a danas bi se barem prema imenu trebao dobiti ljekoviti učinak najnovijih britanskih indie-rock nada The Vaccines (cjepivo) koji su izmješali Ramones sa sladunjavim elementima Joy Division i garažnim rockom 60-ih.

Ovaj debi album londonskog kvarteta u kome se nalazi gitarist Freddie Cowan, mlađi brat Tom Cowana iz The Horrors mogao je biti urađen u bilo kojem razdoblju britanske rock scene unazad dobrih 35-40 godina otkako su se pojavili Ramones i New York Dolls. Mješavina je to punk/new-wave, post-punk, madchester i brit-pop zvuka sa psihodeličnim garažnim utjecajima rocka 60-ih otprilike s energijom i jednostavnom melodičnošću koja katkada prizove Ramonese i produkcijski finu estetiku John Leckiea koji se proslavio na nezaboravnom debiju The Stone Roses. Možda još nisu definitivno dotjerani i sazreli u komponiranju, pa valja pričekati naredna 2-3 albuma dok se stilski ne iskristaliziraju, no ovakvo djelo kakvo jeste ulijeva nadu da bi od ovog benda nešto moglo biti. Sada je još uvijek prerano izvlačiti nekakve zaključke da je ovo budući veliki bend, ali tko zna kako će se stvari dalje razvijati...

Karijeru su otpočeli 2010. i već su koncem iste izbacili singl, iznimno privlačnu ljubavnu pjesmu "Wreckin' bar (ra ra ra)" koja neodoljivo podsjeća na Ramones 'hey-ho, let's go' u trajanju od samo minute i dvadeset sekundi (!) s poleđinom, laganom "Blow it up" koja je upravo mješavina Ramones vokala i Joy Division strukture. A odmah nakon toga im je BBC uputio kompliment da bi to mogao biti zvuk 2011. godine nakon čega su lovatori iz Columbia Records nanjušili potencijalni razlog za veliki posao ponudivši bendu ugovor nakon kojeg su stvari sasvim očekivano krenule strelovitom putanjom ka samom uspjehu. Drugi singl "Post break-up sex" s prizvukom ranog R.E.M. objavljen je početkom 2011. i dospio je na UK no.32 pokazavši neke očite mane benda kao što je literarna plitkost i skučenost u izražavanju fokusiravši se na tinejdžerski seks i adolescentne veze između mladića i djevojke. Na albumu ima još jedna tematski vrlo slična pjesma "Norgaard" o nespremnom i neotesanom 17-togodišnjaku, a kroz općenitu liriku čitavog albuma uočava se da bend koristi uglavnom svjetonazor omladine koja izlazi iz puberteta, te je puna kompleksa, predrasuda, zabluda, a i nezrelih razmišljanja kao i prilično niskih i prljavih strasti. Na svu sreću, ovakav izraz unatoč nekim nedotjeranim lirskim elementima kao što su nedostatak dinamike, zapleta i dramatike, te prisustvo klišeja, ipak ima sasvim iskrenu priču o stvarnosti svijeta onakvog kakvog doživljavaju tinejdžeri.

Treći singl "If you wanna" (UK no.53) samo je potvrdio njihovu opsesiju sa Ramones (po domaći bi rekli sa Psihomodo Pop), a četvrti "All in white" je pokazao malčice drugačije lice, ono Joy Division nasljedstva koje se najbolje osjetilo kod Interpol i neprežaljenih Beta Band. Karakteristika The Vaccines zvuka su jednostavni prostorni Joy Division basovi Arni Hjorvara, minimalističke gain, uglavnom legato gitare Freddie Cowana, sasvim nonšalantni 1/1 tempovi bubnjara Pete Robertsona i karizmatični vokali Justin Younga, bivšeg pjevača Jay Jay Pistolet koji se potpuno ufurao u kombinaciju Joey Ramonea i Michael Stipea, te malčice Morrisseya i Ian Curtisa. Iz svega navedenoga se može zaključiti da im je zvuk posve jednostavan i ulazi u uho odprve kao i sve Ramones pjesme, a bliskost sa The Stone Roses, Joy Division, Blondie, The Strokes i The Smiths (pa i R.E.M.) je sasvim namjerna isto kao što je to bio slučaj sa The Horrors koji su prilično dobro skinuli The Birthday Party i Bauhaus. Uz četiri već navedena singla, te spomenute "Norgaard", ovdje se nalazi još 6 vrlo sličnih pjesama koje svaka za sebe dovlači utjecaj već spomenutih veličina uglavnom u kombiniranom izdanju. Najviše pogađa revijalna laganica "Wetsuit" sa harmonijama syntha i neodoljivim Ramones refrenom 'come on, come on/ do me wrong, do me wrong' koja je ispjevana klasičnim Michael Stipeovim režavo mumljajućim akcentom. Onako, malo jednog, malo drugog, te kada se sve to pomješa, dobije se prilično fini derivat na kojeg se baš i ne može ostati ravnodušan jer sve te pjesme imaju lijepe i jednostavne melodije, uglavnom su vrlo kratke i očaravaju sa prostornom psihodeličnom produkcijom Dan Grecha koji ih je izvukao iz klasičnog demo ambisa. Ako ćemo pravo, ovako svira 50% demo bendova na svijetu, ali ama baš nitko nema ovako prozračnu produkciju, a to je već, zna se, druga priča. Posebnost i pečat albumu daje posljednja "Family friend" u The Stone Roses šmeku s onog njihovog raskošnog debija, a očito je glazbeno nadahnuta minimalističkom etikom pjesme "Heroin" The Velvet Underground.

Album je veoma uspješno plasiran na britanskoj listi dosegavši no.4 i mnogi ga već vide kao velikog konkurenta za best of 2011. Ja bih rekao pretjerano... Tolika očita imitiranja i oponašanja velikih rock bendova baš i nisu potrebna. Možda je ovo tek početak, te premda u svemu ovome ima dostojanstvene ljepote onoga što rock može pružiti (pogotovo vrlo lijepe melodije), ipak pričekajmo naredne korake The Vaccines pa ćemo onda vidjeti koliko sve ovo ima smisla i vrijede li išta sve ove njihove furke i fazoni.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/10/2011