home > mjuzik > Vices & Virtues

kontakt | search |

PANIC! AT THE DISCO: Vices & Virtues (Decaydance/ Fueled By Ramon, 2011)

Panika se vratila sa ! uskličnikom... I to u vrlo dobrom izdanju, doduše prepolovljenom, ali neka. Ovo je daleko najbolje što su do sada ostvarili.

Na ovim stranicama ovome bendu iz Las Vegasa nismo pridavali pažnju zbog onih trendovskih emo caka kojima su obilovala prva dva uspješna i megatiražna albuma "A Fever You Can't Sweat Out" (2005, USA no.13, UK no.17) i "Pretty. Odd." (2008, USA no.2, UK no.2), no na ovome trećem albumu stvari su se razigrale u prilično drugačijem i daleko kreativnijem smjeru.

Bend su još 2009. napustili do tada glavni kreativni oslonci Ryan Ross i Jon Walker pa se od nekadašnjeg kvinteta (Eric Ronick ih je ostavio 2008.) ekipa svela na duet, ali makar koliko god da je u početku bilo teško za povjerovati, ovakav rasplet događaja je samo ojačao preostali kreativni stup. Brendon Urie se pretvorio u multiinstrumentalista prihvativši se osim vokala, gitare, basa, klavijatura i kompjuterskih programa sviranja violine, violončela i harmonike, dok je bubnjar Spencer Smith svoj klasični bubnjarski set nadopunio sa marimbom, ksilofonom i različitim udaraljkama.

No, bez obzira što se bend sveo na dva člana, rezultat novog djela je potpuno oslobođenje od svih onih pop-punk, a djelomično i The Beatles švrljanja koja su bila često nafilana s prilično glupavim tekstovima i katkad vrlo iritantnim i arogantnim pjesmama koje je uglavnom pisao Ryan Ross. Budući da njega više nema u sastavu, novi lirski image se više ne svodi na one nekadašnje Rossove metaforičke pripovjetke i sofisticirana prtljanja s tematikama o drogi, već je to sasvim pristojan splet frustracija o tome što se desilo s bendom (u odličnom prvom singlu "The ballad of Mona Lisa" koji malo miriše na Muse), preko sentimentalnih, romantičnih i zabavnih opservacijama u kojima je i dalje uočljiv onaj prepoznatljivi aspekt simbolizma kojeg je Brendon Urie podigao na daleko privlačniji nivo. On se igra riječima, izražava svoja individualna razmišljanja fokusirajući se na ljudsko ponašanje i nekim osobnim, emotivnim preokupacijama, primjerice o vlastitoj djevojci kojoj je posvetio prekrasnu pjesmu "Sarah smiles" oivičenu harmonikom, zvukovima meksičkih duhača, brit-pop/pub-rock elementima, tango ritmovima i tempovima koračnice. U njoj naprosto sve puca od ljepote...

Tu se osim odličnog uvodnika "The ballad of Mona Lisa" kao potencijalni hit nameće urnebesno rasplesana i stadionskim ovacijama 'o,o,o,o,o' ukrašena "Ready to go (get me out of my mind)" u rangu najfinijeg Ultravox dance-rock klasika, a ima još nekoliko vrlo dobrih skladbi u kojima se ovaj dvojac pozabavio estetikom stapanja zvukovlja Muse sa Ultravox. To vrijedi osobito za "Let's kill tonight" u vrlo brzom tempu na kojeg su nafilane violine a'la Billy Currie (Ultravox) i museovski progressive fragmenti oivičeni Ultravox synthovima i gudačkim dionicama. Mnogo su radili na vokalima i grlenim himničnim arijama ("Hurricane"), kao i na poboljšanju samog stila koji se na ovome albumu pretvorio u vrlo kreativan dance-rock kakvog nisu u onim najboljim danima isporučivali niti Duran Duran, pa usudio bih se reći i sami Ultravox u doba vremena sjajnih albuma "Vienna" i "Rage In Eden" ranih 80-ih. Pjesme su im dobile izrazito popisticirane melodije, potpuno su razvili smisao za bogate orkestracije s mnogo elektronskih finesa koje su obogatili različitim instrumentarijem, te sve naprosto puca od šarenila kakvo se već dulje vrijeme nije pojavilo na američkom kontinentu. Može se uočiti i nekih sintagmi The Killers, ali bez obzira što sve to miriše na stari new-romantics stil, ne može se ostati suzdržan prema ovoj raskošnoj ljepoti. Album nakratko prekida akustična laganica "Always" kao ostatak njihovih The Beatles utjecaja u kojima su se ovaj puta pozabavili psihodeličnijim motivima prošaranim sa gudačima. Nekako najtananijom se čini "The calendar", ali paničari su vješto izbjegli monotoniju i drže punu koncentraciju slušatelja kroz svih 38 minuta albuma gdje su u završnicama nekih pjesama nadodali kraće eksperimentalne dionice pokazujući da oni umiju još štošta kreativnog napraviti. A takva je upravo posljednja "Nearly witches (ever since we met…)" koja kao da je istrgnuta iz "Stg. Pepper's Lonely Hearts Club Band" The Beatles sa dječjim ženskim vokalima, psihodeličnim efektima, gudačima, eksperimentima, šarenim bojama, različitim udaraljkama, zvoncima, škripalicama, strugaljkama i raskošnim refrenima u revijalnom obliku kao da su rađeni za festival zabavne glazbe. Aranžmanski je perfektna i zaista potvrđuje ono pravilo da konac djelo krasi.

Pa tko zna, možda ćemo baš od njih dobiti neko epohalno znamenito ostvarenje. Ma vidi vraga, tko bi to rekao kako se ovaj bend usavršio u perfekcijama i ljepoti izraza...

Palac gore, ovo je prava komercijalna i fina roba! Iznenađenje je prvoklasno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*