Sjećate li se onog lijenog i meketavog uzvika Clap your hands! koji kao da nas uvodi u cirkusku zabavu u kojoj ćemo gledati najsnažnijeg čovjeka na svijetu u prugastim tajicama i brkatu ženu na sajmišnom danu? Ili pjesme o "njegovim žutim zubima", ili one u kojoj traži "malo soli"? Sve su to biseri s istoimenog prvog albuma Clap Your Hands Say Yeah iz 2005. kojeg još uvijek rado slušam i uvijek me oraspoloži; treba li u pidžami plesati po kuhinji taj album je pravi izbor. Some Loud Thunder, izdan dvije godine kasnije ne zaostaje za njime jer su na njemu recimo "Mama, Won't You Keep Those Castles In The Air And Burning" ili "Upon Encountering The Crippled Elephant" ali općenito je nešto mračniji i više u duhu kabareta i groteske. CYHSY, peteročlani indie pop i rock bend stacioniran paralelno u New Yorku i Pensilvaniji, po izdanju prvog albuma nahvalili su svi važniji glazbeni mediji a oni album nisu mogli dovoljno naštampati koliko je bio tražen.

Na ovom najnovijem, Hysterical surađivali su s producentom Johnom Congletonom poznatom po radu s Okkervil River ili St Vincent, ali usprkos tome (ili možda zbog toga) rezultat je podvojen. Prošlo je četiri godine od prethodnog albuma, a članovi benda u međuvremenu su se posvetili drugim projektima kojih imaju po nekoliko, no mislim im se dogodilo isto što i Cold War Kidsima na njihovom trećem albumu, Hysterical čak na trenutke zvuči kao brat blizanac tom nesretnom Mine Is Yours. Ono što je bilo sirovo, neuglađeno i grbavo, sad je ispeglano, sređeno i namirisano. Takav pomak je, pretpostavljam, svjestan i namjeran, ali i delikatan kao hodanje po žici između neodoljivih pop hitova i čiste kuruze.



Ali zapravo nije uopće sve tako crno, frontman Alec Ounsworth ima i dalje taj fenomenalni glas koji je istovremeno tužan ali i kao da mu nije nimalo stalo, što dolazi do izražaja u sjetnoj i nježnoj Misspent Youth. U Maniac se pak cijelim bićem prepuštaju kuruzi i rezultat je blesava i zabavna pop pjesma tropskih ritmova. Into Your Alien Arms zvuči kao da će početi In Between Days od Curea, što samo po sebi nije loše, a ubrzo fuzzy gitare nadglasaju klavijature i bubanj i zavladaju na punih dvije minute maestralno zapetljavajući u kudjelju sve ostalo. The Witness's Dull Surprise počinje umjereno i lijeno no slijedi vrtoglavih nekoliko minuta suludog tempa i mantričnog ponavljanja osnovnih stihova usred kojih Ounsworth kao da zapomaže i glas mu se prelama na točno pravim mjestima pa kad se zadnjih par sekundi "buka" zaustavi, dojam je još snažniji. Adam's Plane u početku dosta podsjeća na bend James ali ide korak dalje i u višeminutnom kaosu klimaksa na klaviru završava cijeli album.

Sve u svemu Hysterical nije loš, možda ne u rangu prijašnjih albuma, ali s druge strane možda je samo njihova zrelija verzija. Već sam se jednom svađala sama sa sobom na tu temu pa neću ponovno. Leonard Cohen kaže "I ache in the places where I used to play", ali možda samo ne treba tražiti dijelove koje volimo u obliku ili na mjestu gdje očekujemo da ćemo ih naći.

andrea // 17/09/2011