Podgoričko-nikšićki alternative rock bend Autogeni Trening postoji od 2000. godine. Sačinjavaju ga Dino Kapetanović (vokal, gitara), Bojan Bojanić (bubnjevi) i Veljko Vučurović (bas), koji je zamijenio predhodnog basistu Iliju Kojovića. Diskografski gledano, bend iza sebe ima jedan demo album "Uvek ti nađi sebe" iz 2002. godine, te album "Previše...". Koji je 2007. izašao za izdavačku kuću Slušaj Najglasnije. Album je proglašen i najboljim debitantskim albumom u 2008. godini od strane sarajevske manifestacije Indexi 09. Novi album, nazvan "Na pučini živog peska", je objavljen početkom kolovoza ove godine i sadrži trinaest pjesama. Sniman je gotovo godinu dana u tri različita studija.

Nakon vrlo uspješnog albuma prvijenca, za jedan bend je puno teže nastvaviti dalje na tako visokom stupnju. Jer se moraju (ili bi barem trebali) dokazati i opravdati svoju kvalitetu. Stoga je uvijek interesantno to "famozno" drugo izdanje. Jer pokazuje u kojem je pravcu bend dalje evoluirao. Znam, na svaki album treba gledati kao na zasebnu cjelinu. Ali poređenje s predhodnim album je, barem u ovom slučaju, nezaobilazno. I može se odmah reći da nije ni približan kvaliteti predhodnog. Time se ne želi reći da je ovo loš album. Ali to sada djeluje sve poprilično isforsirano. S tim da je Autogeni Trening, iz nekog nepoznatog razloga, izgubio na svojoj osvježavajućoj energiji i jačini, koja je naprosto izbijala iz prošlog albuma. Kao prvo, vrlo je nekompaktan. I čini se da je bend u njemu rastrgan između stvaranja radiofoničnih i za široke mase prihvatljivih potencijanih hitova, kao na primjer pjesma "Nema više priče sa tobom" ili "Ja ima tebe divnu", i držanja do svojeg izvornog žestokog "underground" zvuka. Plus stvaranja nekih psihodeličnih žalopojki. S tim da nekako nisu potpuno uspjeli niti u jednoj namjeri. Pjesmama prevladava jedna teška, melodramatična, čak i patetična nota. Koja čini kompletno preslušavanje ovog albuma prilično napornim poduhvatom. Naravno, ima tu i usamljenih bljeskova onog starog Autogenog Treninga. Poput već pomenute "Nema više priče sa tobom", te pjesama "Ljubav i izgaranje", ili "Danas u parku" i "Super raspoloženje". Ali to sve nije dovoljno da bi se popravio njegov cjelokupni loš dojam. Svoj negativni vrhunac album doživljava u potpuno nepotrebnoj zadnjoj polu-akustičnoj laganici "Uktaš". Ili u mračnoj jadikovki "Na pučini živog peska". Koje su od onog tipa pjesama koje se samo s velikim naporom i strpljenjem mogu poslušati do kraja. Kao savršen primjer stilske i konceptualne izgubljenosti se nudi i preko pet minuta duga "Navikao si". U kojoj se pokušava biti višestranim kroz psihodelično dramatični početak, koji nikao da prestane, potom dolazi nešto ritmičnija sredina s par žestokih gitarskih rifova, i kada se čini da se pjesma (napokon) približava kraju, ne lezi vraže, dolazi još jedno suvišno, skoro minutu dugo, peglanje po gitari i slušateljevom strpljenju. U kojem vjerojatno mogu samo uživati okrijeli fanovi Autogenog Treninga. Mada sumnjam i u to. Svijetla strana ovog albuma je njegova kvalitetna produkcija. Kao i odlično sviračko umijeće članova benda.

Ime albuma "Na pučini živog peska" savršeno odgovara njegovom karakteru. I pokazuje da je Autogeni Trening od jednog vrlo obećavajuveg benda došao do ruba živog pijeska, koji prijeti da ga potpuno proguta u prosječnost i konačni nestanak. Time da, kako se doznaje, bend već pokazuje naznake raspadanja. Dugogodišnji basista Ilija Kojović je nedavno već napustio bend. A njihov originalni stil i kreativna snaga su ih, čini se, napustili već odavno.

z. marković // 14/09/2011