Neobično. Čudnovato. Lucidno. Posve novo. Avangardno. Bend Tim Byrnesa, trubača koji je svirao sa Kayo Dot i Tartar Lamb 5.II 2011. u KSET-u.

Tim Byrnes je veoma čudan muzičar. Djeluje od 1998., završio je New York University, živi na Manhattanu, specijalizirao se kao trubač za jazz performanse i kompozicije (još svira različite udaraljke, gitaru i synth CZ-101), a između ostalog radi i nastupa sa Kayo Dot, Tartar Lamb, Friendly Bears i Ron Andersonovim bendom PAK. Nakon onog čudesnog koncerta u KSET-u kada je bio u pratećoj sekciji Kayo Dot i Tartar Lamb, dostavio nam je radove svojeg benda Hazel-Rah.

Interesantno, čovjek bi pomislio od ovakvog umjetnika da iza njega stoji neka velebna etiketa poput Tzadik, 4AD, ECM i sličnih, a kad tamo ova dosadašnja tri izdanja je napravio o vlastitom trošku kao najobičnije demo radove koji se isključivo mogu nabaviti od njega samoga. Vjerojatno ponukan raportom s koncerta, pa i recenzijama albuma njegovih kolega Jeremy Cymermana i Toby Drivera, tj. benda Kayo Dot, na moju kućnu adresu pristigla je pošiljka iz New Yorka koju sam ostavio da nekoliko mjeseci 'odleži u uhu' do recenzije. Naime, ovdje je riječ o veoma čudnoj glazbi koja se teško može smjestiti u neki određeni žanr, a ako se pak samo kaže da je avangarda, to u principu ne znači ništa konkretno. I još jedna stvar. Sva tri cd-a imaju identične omote sa najobičnijim crtežom zeca u nekoj rotring/ flomaster crno-bijeloj tehnici, nemaju ama baš nikakve podatke i prženi su pojedinačno u Timovom kompjuteru, te je na diskovima ručno ispisan poredak kompozicija. Uistinu pravi pravcati demo. Premda je glazba na sva tri cd-a izvedena uglavnom s minijaturnom rock postavom u kojoj su bili Ben Greenberg (gitara), Andrew Greenwald (bubnjevi) i Tim Byrnes vokal, synth, truba), ona malo toga zajedničkog ima sa samim poimanjem rocka. Bend je na ova tri izdanja sveukupno napravio samo 8 kompozicija u kojima postoje tek neke podudarnosti glede vokalne tehnike, dok su ostali parametri svaki ponaosob priča za sebe. A koliko sam primjetio, niti jedan od ova tri rada do sada nije doživio recenziju...

HAZEL-RAH - Candiria (2002, d.i.y.)

Prvi rad je najdulji od sva tri dosadašnja. Iznosi pola sata i ima 4 eksperimentalne kompozicije. Uvodna "Pull" je puna kaotične psihodelije potkrijepljene horror zvukovima syntha i opakim, posve nerazumljivim, gotovo death/black-metal vokalom kojeg u stopu prate bubnjarske eksperimentalije. Dojam kojeg ostavlja negdje je u razini The Residents eskapada, dok je završni dio posve drugačiji. Kaos nestaje i pretvara se u vrlo kratku suptilnu jazz-ambient sonatu s nekoliko taktova raštelanog piana i melodijom trube. "Ty" otvara jedno poglavlje s kojime će se Tim, odnosno Hazel-Rah u nekoliko navrata susretati i razrađivati ovu lucidnu ideju. Prema performansima, skladba pokazuje određene elemente Frank Zappe, no vokalni dio kojeg prati uglavnom linerano matematički posložena svirka gitare i bubnjeva u onome najbitnijem svodi se na neurotično ponavljanje sekvenci 'pi-pi-pi-pi-pi-pi-pi' i 'da-da-da-da-da-da-da-da' od čega cijeli bend stvara sasvim neobičan math-art. Između tih sekvenci nanizan je cijeli serijal ekscentrično pomahnitalih breakova u srednjim tempovima sa različitim vox-extended tehnikalijama što naposljetku u globalu potpuno zbunjuje od samog aranžmana do sofisticirane simbolike i očite kompozitorske strategije da se napravi potpuno uvrnuta kompozicija koja pokazuje da sa rockom ima samo 'palice i žice'. U "Wormwood" se po vokalnim dionicama može primjetiti određeni utjecaj Toby Drivera i Kayo Dot; udaljeni su i izgubljeni kao da odzvanjaju negdje iz duboke samoće koja je popraćena u prve dvije minute sa paralelnom piano melodijskom improvizacijom na koju se kasnije nadovezuje disonantno razlivena gitara, te komorna atmosfera sa nekoliko clap-hands efekata. Najkompleksniji dio ovog rada je posljednja "Glacier", instrumental koji iznosi gotovo 15 minuta sa tromom gitarskom staccato melodijom (tonovi katkad dolaze u intervalima od po nekoliko sekundi) i elegičnim zvukovima trube. Ovdje je fokusirana samoća i hladnoća, ambijent praznine i neobičan smisao za apstrakciju teme koja miljama udaljava iz vreve New Yorka u neka prostranstva artičke polarne zime. Pažnja koja je usredotočena na svaki odsvirani ton, kao i intenzitet valovitih taktova, povezuju ovu skladbu s modernom klasičnom i avangardnom scenom. Jeste da je za prvo slušanje vrlo naporna i poprilično dosadna zbog pomanjkanja tradicionalne dinamike, no u njoj postoji priča koja je izgleda još uvijek pod debelim velom tajne. Ove tri prethodne kompozicije još mogu 'proći' kod alternativne publike sklone čudnovatim eksperimentalijama, no ova je posve komorna, taman za koncertne dvorane gdje se sjedi, ćutke sluša i razmišlja. Još jedna čudnovata stvar je u tome da ovdje nema nikakvog finala; mnogi kompozitori bi ovdje utkali neki krešendo ili gromoglasnu tutnjavu pucanja ledenjaka, odron snježne lavine ili mećave, no Tim je skladbu završio bez ikakvih efekata, vrlo sneno i idilično.

Ocjena (1-10): 7

HAZEL-RAH - Christmas demo (2006, d.i.y.)

Kratki materijal od 9 minuta sa dvije, naravno čudnovate skladbe. U njima je 'kompletna' tročlana rock postava, a za ovu priliku Tim osim syntha svira i ksilofon. Glazbeno, ovo je nekako najbliskiji rad Zappinim eksperimentima. Bubnjevi su neprekidno u funkciji čudnovato posloženih matematičkih taktova koji djeluju kao nanizani pentatonički prelazi u srednjem ritmu sa jazz elementima, dok je konstrukcija pjesama vrlo bliska pop klišeju. Nije na odmet spomenuti da Tim obožava Air Supply i Hall & Oates, a svoju glazbu komentira kao ulični spoj popa križanog sa Darkthrone s nakanom savršenstva poput Johann Sebastian Bacha. Ovdje se u obje skladbe "Good-bye" i "Kaleidoscope" posvetio razrađivanju artističke sofistikacije teme "Ty" sa razbijenim ritmovima i naoko, nabacanim vokalima u posve nesimetričnim odnosima. Međutim, u svemu ovome prividnom neskladu i kaosu postoji sinergija. Doduše, ovo nisu pjesme za ples premda su pune gitarističkih neurotičnih shuffleova nalik na Andy Gilla (Gang Of Four), ali struktura zbrda-zdola 'ups and down' nabacanih ekspresija kreni-stani otvara sasvim novi i posve uvrnuti smisao prilagođen suvremenom plesu. O ovome stilu tek bi trebalo posvetiti više pažnje jer je očit Timov prototip kojeg, kako mi se čini, još nitko nije koristio. Ima tu ponešto i od funk škole, ali definitivno nije ništa od klasicizma.

Ocjena (1-10): 8

HAZEL-RAH - A Firewall (2011, d.i.y.)

Treći rad još dublje ulazi u razgradnju razbijenih math ritmova i gitarističkih neurotičnosti s time da se ovdje s vremena na vrijeme pojavljuju i konkretnije melodije. Može se reći da je ovo do sada i nekako najrockerskije izdanje s mnogo tremola i svirke nalik na trzanje žica poput bisernice, te ima i određeni konglomerat noise-rock škole, ali dakako bez distorziranih detalja. Sa ponovno samo dvije kompozicije ("Behold" i "Stars"), Tim i ekipa su se odvažili i u brojne eksperimente s natruhama math-rocka i jazza, te koliko se čini, ovaj bend sve više pokazuje onu artističku crtu kakvu su nekad davno ranih 70-ih imali King Crimson. Točnije, ovaj trojac otkriva nova glazbena područja i istražuje bez ikakvih presedana i primisli o komercijalnom efektu, svirka im je spontana, ovaj puta dosta energična i nabijena tempom, te se sasvim može prispodobiti kao idealan alternativni odgovor na siloviti uspon math-rocka, metalcorea, deathcorea i sličnih 'tehnical' žanrova u rocku koji posljednjih godina bilježe iznimno visoke plasmane na top-listama. Ovo je posve drugačije, originalno i bez ikakve sumnje avangardno. Teško jeste kao materija za 2011. godinu, ali tko zna, možda za nekoliko godina osim značaja i utjecaja pokaže i neke opipljivije rezultate.

Vidljivo je da ovaj samozatajan umjetnik stvara nešto posve novo i ne usudi se to obznaniti na velika vrata jer je prilično radikalno, gotovo izolirano od vanjskog svijeta. Ne bih se čudio da su ga odbijali u diskografskim etiketama, pa čak i onima koje slove kao specijalizirane za avangardu jer je njegov stil posve sirova umjetnost pristupačna poput recimo Van Goghovih slika koje u ono vrijeme nitko nije želio kupiti. Glazba mu nosi karakter raspjevanog poete koji se voli zabavljati sa breakovima koji su ustoličili jednu cijelu hip-hop generaciju, ali sa hip-hopom nema ama baš ništa osim što se vokalno bazira na rascjepkanim govorničkim i polumelodičnim tehnikama. Inače, vokal mu nije osobit, usporedio bih ga sa recimo ispodprosječnim Donald Fagenom (Steely Dan). Iz cijele kulture New Yorka sabrao je detalje i sitnice koje danas apsolutno nemaju više nikakvu underground simboliku jer su se pretvorile u komercijalni kičeraj urbanog r'n'b-a, no zato je spojio nekoliko stilova i žanrova u vlastiti originalni izraz.

Njegovo vrijeme tek dolazi, istina, ide puževim korakom jer je glazbeno proputovao jedan ogroman evolucijski slijed od zametka do puža koji je 'naučio raditi bisere', samo je problem u tome što vrijednost ovih njegovih djela još nitko nije zapazio.

Ocjena (1-10): 8

horvi // 10/09/2011