home > mjuzik > Time Of My Life

kontakt | search |

3 DOORS DOWN: Time Of My Life (Universal Republic, 2011)

Šta je ostalo od epohalnog debitantskog 'boljeg života'? Samo jedan blijedi segment koji pokušava uvjeriti da još uvijek ima stare vatre...

Kod svakog velikog i popularnog rock benda još od vremena The Rolling Stones i Led Zeppelin, preko U2, R.E.M. i Radiohead, pa i naših Majki, Hladnog piva (a u dalekoj prošlosti i Prljavog kazališta, Bijelog dugmeta, te Parnog valjka), uvijek se s novim albumom potezalo jedno te isto pitanje - kamo i kako dalje?... U principu, sve njih je pratila vrlo slična podudarnost u karijerama kroz 3-4 osnovne faze - kreativni uspon, proboj, vrhunac karijere i eklekticizam.

Američki southern hard-rockeri iz Mississippija 3 Doors Down su imali nevjerojatnu sreću da su već sa svojim prvim singlom "Kryptonite" (2000, USA no.3) postali prvorazredna svjetska senzacija, te su im prva dva albuma "The Better Life" (2000) i "Away From The Sun" (2002) prodana u impozantnih 8 milijuna primjeraka. Tijekom karijere su nanizali još nekolicinu velikih hitova - "Be like that" (2001, USA no.24), "When I'm gone" (2002, USA no.4), "Here without you" (2003, USA no.5), "Let me go" (2004, USA no.14), "It's not my time" (2006, USA no.17), te su ostvarili golemi uspjeh sa albumima "Seventeen days" (2005) i "3 Doors Down" (2008) koji su osvojili američki no.1 s megamilijunskim tiražima (računa se da su do 2011. prodali oko 17 milijuna albuma), no kako im je karijera odmicala, sticao se dojam da su iz albuma na album gubili širinu i kompozitorsku težinu na uštrb sve komercijalnijih pjesama za veliki auditorij koji ih je u vrlo kratkom vremenu prihvatio uglavnom iz onih, tipično zabavnih mainstream poriva.

Bez obzira na veliki skladateljski talent frontmena Brad Arnolda i gitariste Matt Robertsa koje su u doba epohalnog debija mnogi već vidjeli kako se lagano približavaju onim čuvenim Lennon-McCartney/ Jagger-Richards/ Page-Plant/ Morrissey-Marr kompozitorskim tandemima, ovaj peti album je pokazao da se sva njihova kreativna snaga s vremenom usmjerila u pogrešnom pravcu. Premda taj proces rasipanja talenta gotovo na tričarije nije bio vidljiv na drugom albumu, mnogi iskonski obožavatelji su prestali da sa srcem i dušom bodre bend koji se naposljetku s ona dva velebna no.1 albuma pretvorio u stadionske zabavljače na čijim se baladama gase svjetla reflektora i pale upaljači ko' na koncertima Zeppelina i Gunsa, te svojevremeno Dugmeta, Valjka, Dade Topića, Riblje čorbe itd...
[  ]

Umjesto da naprave velebnu mainstream ljepoticu od albuma, Arnold i Roberts, te ostatak benda koji sudjeluje u njegovoj kreativnosti, očigledno je zapao u onu neminovnu fazu autorske krize srednjih godina kakva je zadesila mnoga velika imena nakon dosega kreativnog i komercijalnog vrhunca. I mada se u ovom slučaju nikako ne može govoriti o eklekticizmu, šablonskom serijalu štancanja instant-hitova i repeticijama prokušanih formula, visoko postavljeni standard benda je ozbiljno počeo nagrizati zub vremena..

Naime, stvar je u tome da velika većina pjesama sa ovog albuma nemaju onu snagu i iskrenost kakva se od njih neprekidno očekuje nakon ishvaljenog debija, te što se u svima njima provlači prilično meka emotivna linija kojoj je najbitnije da zadovolji ukus prosječnog i nimalo zahtjevnog konzumenta čiji je doseg recimo otprilike u rangu pjesama "Hotel California" (The Eagles), "Jedina moja" (Divlje jagode) ili hitića Nickelback. Tako se ovdje mogu vrlo dobro uočiti maniri mnogih velikih bendova i imena koja su u određenom periodu karijere počeli pisati, snimati i objavljivati sasvim plitke i mahom nezanimljive kompozicije i albume čije su praznine i nedostaci vješto prikriveni produkcijom, zavodljivim melodijama i općenito su medijski propagirani s uvjerenjem da 'tu nečega ima'. Mada nije žanrovska klasifikacija niti malo približna, kao paralelu valja navesti sva ona kreativna posrtanja David Bowiea u 80-im, zatim Simple Minds s onim strahotama na početku 90-ih, U2 sa "Zooropa", te primjerice Fleetwood Mac nakon odlaska Peter Greena ili gotovo svih solo albuma Paul McCartneya, Stinga i Eric Claptona (a i Gibonnija) koji su nas osim svojom specifičnom komercijalnom težinom isto tako pokušavali uvjeriti da u tom blijedom i prozirnom izrazu postoji snažna pozadina i nedokučiva sofisticirana snaga. Ma nemoj mi reći...

Evo, na žalost, ovaj bend se stihijskim raspletom događaja pretvorio u klasični mainstream kojem izgleda niti sveta vodica više ne može pomoći. Nekolicinu pjesama svaki 'prosječni' ljubitelj rocka može dobiti od svih onih demo hard-rock bendova koji se pojavljuju na programu 'Novog zvuka' u Saxu (recimo pjesme "Heaven", "Back to me", "She is love", "On the run"), samo stvar je, naravno u produkciji koja je kod 3 Doors Down besprijekorna. Čisto ispolirane od Howard Bensona jedino se razlikuju po tempovima i karakteru, a ostalo je manje-više prazno naklapanje pretapanja što zavodljivijih melodija, što riffova, te tu i tamo nekih interesantnijih gitarskih solaža (primjerice u završnoj "Believer").

A album vrlo lijepo počinje sa Zeppelinovski nabrušenom naslovnom "Time of my life" u veoma suvremenom stilu hard-rocka koji je nažalost odmah na početku sam fokus albuma. Odmah poslije toga slijedi akustični početak balade "When you're young" koja je fino stupnjevana i nabrušena sa revoltiranim refrenom kojem je težnja da postane generacijska himna onih koji momentalno imaju 17 godina. Zna Arnold da je najisplativije pisati pjesme za klince... Treća "Round and round" ima prilično snažan hard-rockerski naboj otprilike u rangu The Cult i ta bi pjesma s vremenom mogla postati klasik s ovog albuma, možda zahvaljujući i činjenici da je u njoj iskorišten melodični vokalni segment Stonesa iz pjesme "Gimmie shelter". Stara otrcana fora, ali ovdje je dobro upalila i svaki dobar DJ na rock tulumu će je bez ikakvih problema ufurati u set pjesama The Cult, Zeppelina i Stonesa. Odgovara po svim smjernicama. A dalje slijedi stereotipan program sa izmjenjivanjem mekših i težih riffova, te kojekakvih fazona s kojima bi se i Pišta i Opća Opasnost složili da su dobri (primjerice pjesma "Race for the sun"), pa onda malo laganica, pa žestica i tako sloj po sloj.

Iskreno, nakon prve 2-3 pjesme izgledalo je da će ovo biti odličan album, a kad tamo 3 Doors Down su isporučili malo bolju verziju Opće opasnosti. Pa gdje su to zaglibili Arnold i Roberts? Na komercijalnim štosevima Bon Jovija i Bryan Adamsa? Teško je za povjerovati na šta se sveo ovaj bend...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 23/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*