Tri prijatelja iz Klanjeca, Nino (gitara, vokal), Tomislav (bubnjevi) i Igor (bas) nisu mogli izaći na kraj s dosadom. I tako su odlučili osnovati bend. Nazvali su ga Husta. Ono što je počelo jednostavno kao ubijanje vremena, rezulitiralo je njihovim prvim albumom. Sastoji se iz sedam pjesama u trajanju od četrdeset i sedam minuta. U stilu koji bi se najpovršnije mogao nazvati desert/psych-rock.

U album uvodi skladba "Bienvenido". Jedna preko devet minuta duga, virtuozna, psihodelična pržiona. Skladba je ispunjena jako distorzranim, prljavim, "fuzzy" zvukovima gitare. Prožetim čvrstim blues komponentama i atmosferičnim solažama. Ritam bubnjeva tečno varira između dugih, sporih pasaža i eruptirajućih, energičnih ubrzanja tempa. Praćen vrlo debelim linijama bas gitare. Nezaobilazno je primjetan utjecaj bendova Queens of the Stone Age i Kyuss. Vokal, vokal je priča za sebe. Nemože se oteti dojmu da podsjeća na Jima Morrisona. Istovremeno i opušten i divlji i lascivan i provokantan i energičan i melankoličan.

Tekst skladbe je na isti način tajanstven i psihodeličan kao i njena glazba. On vodi od obližnjeg rudnika soli, preko tajanstvenih malih zelenih ljudi, pa sve do gore, visoko, do sunca i namjere i želje da se ono istopi. Sljedeća skladba "It's going into a wide elliptical Earth orbit" uvodi u jednu ambijentalnu, psihodeličnu i misterioznu seansu hipnotičkih melodija basa i gitare po uzoru na Sonic Youth. Oko kojih rotira spori, isto tako hipnotičko djelujući ritam bubnjeva. Tekst skladbe vodi na jedno transcedentno kosmičko putovanje kroz naš sunčev sistem. Od izgorijelog, crvenog Marsa, pokraj sve proždiruće crne rupe, pa sve do Venusa i konačnog utonuća u crnilo ništavila. Oblak divlje i razuzdane melodije gitare uvodi u "8-20". Ritam skladbe je puno brži od predhodne. Popraćen tipičnim, dubokim ali ritmičnim basom. Tekst skladbe je vrlo interesantan. I može se tumačiti na više načina. Ali uvijek s istom jezgrom: sliku svijeta tvori prazna, suha pustinja. U kojoj kao sinonim za jednu nepriladođenu, kroz tragedije od života smorenu i rezigniranu osobu stoji pustinjski štakor. Koji zadovoljno leži u svojoj prljavštini.

U svojoj krvi i suzama i očekuje odlazak s ovoga svijeta. Jer on i onako nikada nije ni bio dio njega. Neobično duboke linije basa tvore ritmičku podlogu u dugoj "All phenomenon are empty". Preko kojih dolaze morbidno psihodelične melodije gitare. Praćene vrlo emotivnim i bijesnim vokalom. Cijelom skladbom dominiraju brojni, mračni breakovi tempa. Koje potom postepeno smjenjuju oštra ubrzanja. Predvođena agresivnim bubnjevima i dinamičnim, kroz jaku distorziju izobličenim zvukovima gitare. Kao i karakterisitčno duge, psihodelične solaže. Post-apokaliptičnu atmosferu skladbe dodatno podcrtava njen pomalo nihilistički tekst. U kojem se konstatira da više nema nikoga s kim bi se moglo razgovarati. Niti boga u kojeg bi se moglo zaklinjati. Nema novca koji bi se mogao ukrasti. Niti igara koje bi se mogle igrati. Već se sve vraća ponovo u iskonsku prazninu. Turobnu atmosferu predhodne skladbe razbija iduća "You're a drone/The seers". Od njenog samog početka djeluje brza i vrlo melodična melodija. Sa zaraznim, hipnotičkim ritmovima bubnjeva i linijama bas gitare. Kao i impresivne, duge i divlje gitarske solaže. U sredini skladbe se, tako rekući, poigrava s njenim tempom. Dinamični i dugi breakdown melodiju usporava i dovodi skoro do potpunog prekida. Samo da bi se ta ista melodija ponovo razvezala i još više uvukla pod samu kožu. I u njoj se susrećemo s, po mojem mišljenju, tekstualno najjačom skladbom albuma. Kojem se nema što nadodati, niti oduzeti. Koji se može samo recitirati i preporučuje se višeputno ponavljanje istog prilikom gledanja u zrcalo:

"You're a drone, boy...
You're like a walking repetition...
Down-tempo, talking backwards...
No-name, low-fuel, fucking drone...

Rectangular shaped, solar body, set in motion
Rectangular shaped, solar body, set in motion

You're too late for your job, man.
You're running dry on your loan, sucker.

Smoke demons
Fire druids
Monks of weed
The seers..."

Virtuozne i kaotično vibrirajuće melodije gitare uvode u "Sunshine man". Od početnog sporog ritma, skladba se postepeno usvirava u jedan brzi trans bijesnog vokala, divlje gitare i neobično jakih udaraca bubnjeva. Da bi se potom prema svojem kraju ponovo usporila i dovela u početno stanje. U njoj se govori o "sunshine man"-u, koji je izgnan od svojeg naroda. I našavši se u naručuju neke strane žene, na upit tko je ustvari on, odgovara da dolazi iz daleka i izgnan je jer je uništio sva vjerovanja i strahove svojeg naroda. I nemože se nikako oteti dojmu da taj "sunshine man" pomalo podsjeća na Nietzschevog Zarathustru. Uz vrlo surealan i abstraktan tekst, "slow motion" ritmovi bubnjeva i razvučene, psihodelične melodije gitare, prate istovremeno i hladni i dinamični vokal u zadnjoj skladbi albuma "Snailbong".

Sa svojim prvim izdanjem, Husti je poslo za rukom poprilično pozitivno iznenaditi. I kao da su ovi dečki iz Klanjeca otišli direktno u putinjski grad Joshua Tree kod Josha Homme (QotSA) i u jednoj od njegovih "desert sessions"-a snimili ovih sedam skladbi. Iz kojih izbija mladalačka energija, radost sviranja i kreativnost. I u svakom slučaju je jedna neobična pojava za ovo naše podneblje. I za kraj: Zbane, Hrbi i Igore, hvala i nastavite ovako.

z. marković // 11/07/2011