Oproštaj od ekscentričnog benda obuzetog plemenskim ritmovima, različitim žanrovskim miksevima i čudnim tematskim preokupacijama koje su često ulazile u bizarne halucinacije.

Paranojama i lucidnim temama obuzeti soul/rock-fusion čudaci iz Indianapolisa objavili su svoj zvanični četvrti album i završili neobičnu sagu. Odmah po izlasku albuma su se raspali ostavivši iza sebe cijeli niz zagonetki o tome tko su i šta su bili, te što je ustvari predstavljao njihov neobičan egzibicionizam.

Sama povijest benda nije baš najjasnija. Navodno je David 'Moose' Adams tokom prve polovice prošlog desetljeća samostalno kreirao glazbu u kućnoj radinosti pod nazivom Grampall Jookabox, te je od cijelog brda snimaka ostao realiziran istoimeni kolaboracijski katalog sa desetak pjesama, a onda shvativši da je sa zafrkancijom otišao predaleko, počeo je okupljati prateći sastav i nastupati uživo. Njemu kao frontmenu i gitaristi priključili su se Benny 'Blood' Sanders (bas), Lisa 'Tabbouleh' Berlin (klavijature) i Patrick 'Ostry Sweet' Okerson (bubnjevi) koji su tokom četverogodišnje karijere tvorili jezgro sastava, a u nekim intervalima tu su još bili prisutni Tender Evans i The Stair Choir. Sam početni Grampall Jookabox još nitko nije protumačio šta je to ustvari trebalo predstavljati, a kad se bend kao takav oformio i krenuo pod skraćenim imenom Jookabox, nanizao je cijeli serijal neobičnih pjesama punih halucinacija, mistike, čudnih likova, zombija, fantoma, aveti, duhova, napuštenih gradova, lucidnih atmosfera, paranoja... Glazbeno su šetali od soula, funka, rocka, countryija, folka i rockabillyija sve do najčudnijih fuzija gospela, bluesa, psihodelije, eksperimenata, glam-rocka i hip-hopa tako da je njihov stil gotovo nemoguće utrpati u neki određeni fah. Najpribližniji opis njihovog egzibicionizma dao je kritičar Smoothera koji ga je protumačio kao 'mix-o-logy'. Uglavnom su konstantno preferirali živu svirku sa izrazito naglašenim tribalnim bubnjarskim ritmovima na koje su filali svašta što im je palo na pamet, a kako su im dosadašnja tri studijska albuma bila fokusirana na čudne, te često i nerazjašnjene teme, tako je i ovaj, definitivno posljednji album "The Eyes Of The Fly", blago rečeno, bizarna predloška za Halloween party na kome se pjeva 'the worms crawl in/ the worms crawl out/ the worms play pinochle on your snout'. Album je to sa grozomornim opsesijama gdje crvi gmižu po ljudskoj lešini uz prisustvo različitih spodoba (doslovce freakova - nakaza) kojima je glavna zabava jezovita komika i što ekscentričnija paranoja. No, Jookabox imaju sasvim šašav pristup ovakvim temama; oni se sa njima šegače do te mjere gdje se ne može razotkriti granica koja odvaja satiru od ozbiljnosti poput horrora u kome ne znate da li bi ste se grohotom smijali ili doslovce rečeno, usrali od straha.

Sama glazbena strana albuma je prije svega veoma zabavna i plesna sa obrednim plemenskim ritmovima i slojevitim gradacijama u kojima je nabacan najrazličitiji kolaž stilova, a ići u detaljne analize pjesama oduzelo bi previše vremena i prostora. Recimo to ovako... Ako se iz povijesti r'n'r-a može uopće koji album pronaći da je po zvuku sličan ovome bizarnom djelu, onda je stilski najbliže onom megatiražnom ostvarenju Adam And The Ants "Kings Of The Wild Frontier" iz 1981. godine. Adam i njegovi mravi su tada bili orijentirani na plemenske ritmove, post-punk sadržaj i vrlo šture melodije, dok su Jookabox otprilike 'negdje tu' po nekim općenitim karakteristikama, posebice što se tiče vokala, krikova i himničnih povika. Čak se može primjetiti i određena glasovna i melodijska sličnost sa vokalom Adam Anta. A niti rad gitara nije daleko odmakao; u suštini to jest stanoviti križanac rockabillyija i r'n'r-a sa gain zvukom skoro bez distorzija kao da je izašao iz vremena kasnih 50-ih. Naposljetku, tu su i klavijature koje nekim pjesmama daju specifičnu dozu atmosfere horrora, a kako album teče od uvodnih plesnih zvrkarija "Man-tra" i "Drops", preko naslovne "The eyes of the fly", dolazi se do prve stravične skladbe "Nice boy" u kojoj je ostvaren skroz pomahnitali miks lucidne zabave, plemenskih obreda i psihodeličnih cirkusarija. "Webbin'" je očito pripomognut vokalnom loop-tehnikom sa zavijajućim zvukovima klavijatura i jezovitim krikovima u pozadini gdje je nabacano efekata kravljeg zvona i lonaca, dok je u "FF" korišten dub tretman. Centralna pjesma albuma je "Worms" u kojoj crvi gmižu na sve strane, a nošena je minimalističkim repeticijama syntha koji podsjeća na one sintagme Martin Reva iz Suicide, otprilike poput čuvenog klasika "Frankie teardrop". "I'm slime" ima neku bliskost sa onim eksperimentarijama Beach Boys sa albuma "Pet sounds" i "Smiley Smile" gdje se uistinu ne može razabrati čime su to ovi čudaci iz Indianapolisa bili nošeni. Melodija ima svoju određenu soul finoću, ritam je sporiji s ponešto natruha Spectorovog zvučnog zida, ali tekst, majko mila... S kombinacijom elektronskog ritma prastare oneman show ritam mašine, cirka 1978. i akustične gitare u "Cold solution", ovo četvoro otkačenjaka je nafilalo prijatne glasiće kakve bi poželio svaki teen-boy band, no i ovog puta je tekst 'da se smrzneš' koji je okončan u završnoj "Veil" punoj eksperimenata i jezovitih slika premda sve to naoko izgleda kao simpatična humpa-cumpa pop pjesmica. Kako su sami odlučili da sve ovo skupa valja finiširati razlazom benda, uopće je teško povjerovati da su osim svoje uvrnute fikcije s mnogim eksperimentima mogli ostvariti neki zapaženiji rezultat. Nisu iza sebe imali nikakvu veću etiketu koja bi ih pogurala (mada su snimili nekoliko veoma interesantnih video-spotova), o njima se vrlo malo pisalo i njihov rad je bio potisnut gotovo na marginu. Možda će šira javnost tokom vremena otkriti ovaj neobičan bend koji praktički i nije imao pravu šansu da svoj egzibicionizam dobro proda poput Adam And The Ants, pa i Bow Wow Wow s kojima također postoje neke stilske bliskosti. Možda bendu upali posthumni život poput primjerice Joy Division koji su postali kultom tek nekoliko godina nakon razlaza. Možda.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/06/2011