-Interesantno je za promotriti činjenicu kako je Kate Bush jedna od rijetkih individua izraslih iz new-wavea i rocka 70-ih koja je još dan danas ostala aktualna, popularna i štoviše, nije zaboravljena od strane publike. Iz cijele one plejade bendova i izvođača rijetkim primjerima je pošlo za rukom da očuvaju rejting bez obzira na velike vremenske otklone, podulje diskografske pauze, promjenu generacija i svjetonazora kod publike, mijenjanje stilova, mnoge trendovske i žanrovske poveznice u kojima se gro njih saplelo i posustalo, a na kraju i pretvorilo u ikone koje se već pomalo poput metuzalema pohranjuju u muzeje i galerije. Uzmimo samo za primjer, bez obzira na kakvoću kojom danas isijavaju, ponovno aktivne The Human League, The Cars, Thomas Dolbyija, Blancmange, Adam Anta, Spandau Ballet, Yazoo... ili neke koji godinama redovito peglaju u potrazi za starom slavom (Sting, Simple Minds, David Sylvian, Rod Stewart, Bryan Ferry, Peter Gabriel, David Gilmour...). Ali kod Kate apsolutno nema nikakvih problema i po tko zna koji put je opovrgla ono nekadašnje čudo od jednog hita kada je sa debitantskim singlom "Wuthering heights" 1978. iznenadila svijet osvojivši UK no.1 kada je imala samo 19 godina. A mnogi su tada smatrali da je to samo kratkotrajni bljesak nadobudne tinejdžerke predviđajući joj da će nestati s velike pozornice nakon sezone-dvije poput Suzy Quatro, Nancy Sinatre, Pussycat, Baccare, Roberte Flack, Kiki Dee, Bonnie Tyler ili Deniece Williams. Kasnije su se pojavile slične ženske zvijezde koje su bljesnule i kako-koja, uglavnom nestale (Kim Carnes, Kelly Marie, Nicole, Charlene, Irene Cara, Alison Moyet, Belinda Carlisle, Tiffany, Lisa Stainsfield, Tanita Tikaram, Tasmin Archer, Gabrielle, Tori Amos...). Malo je znano da je Kate Bush prva ženska kantautorica koja je osvojila s vlastitom skladbom, a kasnije i s albumom UK no.1, pa je stoga i u određenu ruku 'majka' i relevantni pokazatelj uspješnosti ženskog glazbenog show-biza koju ne prate uzalud komentari stručnjaka da je jedna od najrafiniranijih i najpronicljivijih ženskih stratega u svojem fahu.

Ovaj album je već u prvom tjednu dospio na UK no.2 potvrdivši da je i bez obzira na njenu usporenu aktivnost u posljednje dvije dekade interes publike i zanimanje medija još uvijek isto kao i prije tridesetak godina kada je bez problema osvajala vrhove top ljestvica sa singlovima i albumima gdje je skidala s trona Abbu, Gary Numana, David Bowiea, The Police, Roxy Music, a čak dvaput i Madonnin multimilijunski "Like A Virgin" ili se nadmetala sa Led Zeppelin, Pink Floyd, Paul McCartneyom, Blondie, Diannom Ross, Barbrom Streisand, Elton Johnom, Duran Duran, Paul Simonom, Princeom... Svi njezini albumi su u Britaniji dospjevali na vrh liste najprodavanijih; "Never For Ever" (1980), "Hounds Of Love (1985) i kompilacija "The Whole Story" (1986) su osvojili no.1, "Sensual World" i "The Red Shoes" su zauzeli no.2, prvijenac "The Kick Inside" (1978), te "The Dreaming" (1982) i posljednji "Aerial" (2005) no.3, a najslabiji plasman, ako se to uopće smije tako nazvati, bio je drugi album "Lionheart" koji je 1978. zauzeo no.6. Kad se 2005. oglasila sa dvostrukim albumom "Aerial" nakon punih 12 godina neaktivnosti, postojala je velika skepsa kod EMI da je ona zaboravljena i da će takav glomazan proizvod u kojega je bilo uključeno čak tridesetak glazbenika i ogromna popratna ekipa zadužena za cijelu pripremu biti jedan groteskni debakl i finacijski krah. Međutim, osim što je album dosegao britanski no.3, a u prilično nezainteresiranoj Americi zauzeo no.48 (bolji plasman je jedino ostvaren sa prethodna tri albuma), singl "King of the mountain" je na ogromno iznenađenje dospio do UK no.4 što se u njenom slučaju nije dogodilo punih 20 godina još od vremena proslavljenog dance-rock/pop klasika "Running up that hill" iz 1985. Nadalje, ona je redovito šamarala publiku i kritiku sa dvije naoko stilski nespojive krajnosti - kompleksnim progressivom i minimalističkim art-rockom u koje je neprekidno tkala nove trendove zaključivši kreativni opus sa pojačanim interesom za world-music, te eksperimentalnu i klasičnu glazbu.

Stoga niti ne čudi što je u raskoraku sa očitim pomanjkanjem novih ideja pribjegla reciklaži dva stara i proslavljena albuma koji unatoč zavidnim tiražima ipak nisu zaživjeli kod auditorija poput primjerice "Hounds Of Love" ili "Never For Ever". Pomno izabravši kolekciju singlova i nekih nedovoljno 'primjećenih' pjesama, te nekih koje su svojevremeno bile preuranjene da bi bile adekvatno prihvaćene, Kate je sa iznenađujuće malom ekipom od svega troje glazbenika (Steve Gadd - bubnjevi, Danny Thompson - bas i Mica Paris - vokali) napravila nove verzije istih u obliku remikseva ili novih interpretacija. Svih 11 kompozicija imaju nove vokalne dionice, nanovo snimljene bubnjeve, te nove instrumentalne linije gitara, synthova, klavira, usne harmonike i tradicionalnih folk instrumenata koje je uglavnom sama odsvirala. Sa "Sensual World" ovdje su se našle 4 kompozicije, a kao najava albuma prvo je objavljen singl "Deeper understanding" koji je dosegao tek UK no.87 i jedan je od njenih najslabije plasiranih singlova u karijeri. Očito je da ovu egzibicijsku priču o osobi koja je izgubljena u suvremenom svijetu s kojim komunicira jedino preko svojeg kompjutera još uvijek nije ukapirala široka masa mada je prezentirana preko elektro-akustičnog slow-down šliha s mnogo eksperimenata i vokalnih auto-tune efekata. Nova verzija naslovne "Sensual world" ovdje je preimenovana u "Flower of the mountain" i vraćena joj je njezina prvobitna dimenzija koja je bila satkana od završnice romana "Ulysses" James Joycea. Na originalnom albumu Kate ju je preoblikovala i s vremenom, kako tvrdi, shvatila je da nije dovoljno snažna. Što se tiče lirike, ona je izuzev ovog primjera praktički ostala ista sa uvijek šarmantnom dozom satire, emotivnog razočaranja, impresija i nezaobilazne bizarnosti, osobito u pjesmama "Song of Solomon" i smješnoj, a pomalo i iznenađujuće rockerskoj "Rubberband girl" koja ovdje zvuči kao sastavni dio nekog The Rolling Stones klasika. Većina pjesama u zvučnom pogledu sada najviše asocira na onu konstantno prisutnu prizmu punu utjecaja Peter Gabriela koja se sporadično zamjećivala, a sada je posve vidljivo izašla u prvi plan kroz klavirske intervencije i elektronski ambijentalni dekor ("Lily", "This woman's work", "Never be mine", "And so is love"), dok se klasičnog progressiva prihvatila u daleko boljoj varijanti "Top of the city" koja zvuči otprilike onako kako su trebali zvučati Simple Minds nakon kreativnog posrtanja sa tehnički prezahtjevnim i nedorečenim albumom "Street Fighting Years".

Ukratko, njezin perfekcionizam na ovom remakeu je došao do punog izražaja s mnogo senzibilnosti i sklada za rafinirano odmjerene aranžmane (šteta što su izostavljene pjesme "Rocket's tail" i "The fog"), tako da se može bez ikakve predrasude konstatirati da je ovo kompletno novi album sa skladbama koje su u svojim originalnim verzijama imale nekih propusta. Bilo tehničkih, produkcijskih ili onih čisto tematsko-lirskih. Ali da Kate na njih nije ovom prilikom ukazala, čisto sumnjam da ih je netko uočio jer je od tih originala prošlo dvadesetak godina.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 31/05/2011