Nije bilo lako Guy Garveyu i ekipi nakon proslavljenog "The Seldom Seen Kid", dobitnika prestižne Mercury Prize za najbolji britanski album 2008., krenuti u stvaranje novog djela. Samo su dva puta - ostati na vrhu ili sići s njega, tj. napraviti novo remek-djelo ili se spotaknuti u vlastiti rad.

Međutim, izgleda da sve one lovorike i pohvale nimalo nisu utjecale na cijelu klimu; Garvey se povukao u svoj rodni Bury, sjeverno od Manchestera i napisao sijaset pjesama o djetinjstvu, prošlosti, starim prijateljima, provincijskom mentalitetu, raznim tegobama koje prate složene situacije suvremenog života, a sve to kroz uobičajenu prizmu koja ne bježi daleko od klasičnih temelja R.E.M., Blur i Radiohead. Tek naizgled se čini da je cijeli smisao albuma blago usmjeren u patetiku sa melankoličnom tematikom, no iza svega toga stoje jaki stihovi s jasnim komercijalnim uporištima koji ipak nisu toliko naglašeni budući da manjkaju izrazito favorizirana singl izdanja. Prije bi se reklo da je oprezno smišljan ovaj korak i točno je zacrtano da se bend ipak ne želi pretvoriti u stadionske dinosaure mada im je sada šansa nadomak ruke. Nema niti riječi o velebnom remek-djelu, ali niti o spoticanju, već o sasvim novom izrazu koji je došao usljed velikog remonta.

Ponovno zaposjevši Peter Gabrielov Real World Studio, ekipa je sastavila nešto tmurniji i mračniji zvuk sa laganijim tempovima i znantnim sintagmama gospela (najizrazitiji primjer je pjesma "With love"), a dobar dio albuma izgleda kao da ga je sam Gabriel skladao u pauzama između ručka i popodnevne čajanke. Čini se da je bend detaljno analizirao mnogobrojne slične primjere britanske i otočke scene kada su izvođači prerastali u stadionske atrakcije (U2, Simple Minds, Echo And The Bunnymen, The Cure, The Charlatans...), te se na njihovim primjerima distancirao od mogućih grešaka i krivih koraka. U glazbenom pogledu su se definitivno oprostili od statusa 'velikog' benda za stadione ušavši u opskurni minimalistički stil sa repeticijama koje nadograđuju sasvim jednostavnim metodama i veoma tromim melodijama koje su u rasponu od kraut-rocka, preko albuma "Sister Feeling Call/ Sons And Fascination" Simple Minds do solo radova Peter Gabriela, osobito onih nakon epohalnih "3" i "4".



Na koncu, sve na čemu Elbow temelje "Build A Rocket Boys!" jest jednostavan format i aranžmani koji su gotovo lišeni izrazitih gitarističkih dionica, a sadržajno su uvijeni u bazu benda s laptopom, loop-tehnikom, zborskim pjevanjem, te gostovanjem duhača i vodećim linijama syntha, klavijatura i klavira. Tempovi koji se kreću od umjerenih (pjesme "The birds", "High ideals", prvi singl "Neat little rows"), preko tromih ("Jesus is rochdale girl", "Open arms", "Dear friends"), sve do ambijentalnih koketiranja sa neo-klasikom ("Lippy kids", "The night will always win", "The birds (reprise)") ne nude osobito zadovoljstvo za plesne podije, već za kućnu reprodukciju koja je namjenjena širokoj upotrebi.

Zahvaljujući velebnom uspjehu i najvećim mogućim priznanjima prethodnog "The Seldom Seen Kid", ovaj album je dosegao UK no.2 što je najveći doseg benda u karijeri, a za pretpostaviti je da će ovakvim usporenim tempom stvaralaštva s 2-3 godine pauze, naredni album biti veliki komercijalni kompromis u kojemu su ionako izgubili svoje 'indie' karakteristike.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/05/2011