Nakon mnogih peripetija u kojima je bilo i govorkanja o raspadu, pa se sve okončalo samo sa četverogodišnjom hibernacijom (a i prethodnim nerazmiricama sa Roadrunner Records), vratio se Glassjaw, legendarni bend iz New Yorka koji se i dalje sustavno opire konvencijama. Prvo su tokom ljeta, jeseni i zime 2010. realizirali pet pjesama kao singlove na svojim web-stranicama i to u zgodno programiranim datumima (8.VIII, 9.IX, 10.X, 11.XI i 12.XII), a onda su svih pet skladbi objedinili u zajednički 20-tominutni EP "Our Color Green (The Singles)" kojeg su objavili 1.I 2011. U zvuku su mnogo napredovali spram posljednjeg EP-ija "El Mark" iz 2005. (objavljen za Warner Bros), a od one nekada silne ekipe je ostao samo četverac - Daryl Palumbo (vokal), Justin Beck (gitara, klavijature), Manuel Carrero (bas) i Durijah Lang (bubnjevi). Osobite pjesme sa "Our Color Green (The Singles)" su "Jesus glue" i "You think you're (John Lennon fucking)" koje su možda i nešto ponajbolje u njihovoj karijeri.

Novi EP kojim konačno najavljuju treći studijski album objavili su 13.II 2011. i posve su se odmaknuli od neurotično-bijesnog post-hardcore izraza u veoma suptilan i tečan, daleko mekši stil koji varira između noise-rocka i post-punka. Na ovih pola sata svirke nema gotovo više nikakvih konotacija metala, nu-metala i svih onih inačica s kojima su nekad bili upoređivani (pa čak i sa emo predznacima), a nema niti onih poprilično bizarnih eksperimentalija kakve su ustoličili na svojim starim demo snimcima. Ovo je sada jedan sasvim novi Glassjaw koji je tehnički najrafiniraniji do sada. Pjesme su im veoma disciplinirane, plesne, nabijene brundavom ritam sekcijom, strogo kontroliranim gitarama i povremenim sitnim dionicama atmosferičnih klavijatura, a Palumbo je vokalno posve čist, gotovo bez ijednog vriska. Gotovo kompletna slika benda pretočena je u sasvim novi stil koji više odgovara po zvuku nekom indie-rock bendu s post-punk načelima i teško da bi itko tko nije čuo njihove ranije radove mogao zaključiti da je ovo nekad bio metal i hardcore sastav. Razlike su ogromne, ali i veoma dobre, štoviše, dobrodošle. Sjećam se jednom davno, negdje početkom 21. stoljeća kako nisam imao srca jedan prilično loš i neuvježban domaći demo bend javno popljuvati, pa sam im natuknuo da zvuče kao Glassjaw na svojim starim demo snimcima iz vremena 1996-1999, a ovi kada su se dočepali tih snimaka koje je u Hrvatsku na audio kasetama donio jedan lokalni hardcore freak, pošandrcali su i napali me kao da sam ih u najblažu ruku rečeno usporedio sa balavcima iz susjedove garaže koji su pokušavali svirati nešto kao Slipknot i Korn, ali im osim deračine i nesnosne buke ništa drugo nije polazilo za rukom. Jest, Glassjaw su nekada u 90-im zvučali očajno i vjerojatno se nitko na njih ne bi kladio da će taj bend jednog dana prerasti u iznimno izbrušen dragulj. Ovih 6 pjesama su nešto najkvalitetnije što se moglo dobiti od njih, ali istovremeno je i prilično šokantno za njihove stare fanove. Po svemu sudeći, Glassjaw su na putu da definitivno okončaju sa žanrovskim usmjerenjem prepustivši se vlastitoj svirci gdje ne igraju po nikakvim pravilima hardcorea, sludgea ili nu-metala. Justin Beck je privremeno odlučio da se poigra sa bariton gitarom i klavijaturama u pjesmi "Vanila poltergeist snake" gdje su dobili sasvim nov i svjež zvuk s kojim Glassjaw podižu vlastite standarde, a možda i otvaraju novo poglavlje koje najviše miriše na neki sofisticirani noise-rock/ progressive, a u završnoj "Daytona white" su se preusmjerili u lagani twist s elementima piano-bar atmosfere naglašene bubnjarskim metlicama, suptilnim ambijentalnim pop minimalizmom i laganim gitarskim eksperimentalijama. Žešće pjesme su uvodna "Black nurse" koja ima tek poneki stari gitarski prizvuk, ali u principu novina je koherentan i discipliniran plesni ritam profinjenog indie-rocka, te "Gold" koja može prizvati duh At The Drive-In. Osobitost pjesme je melodičan i senzibilan Palumbov vokal omeđen 'auo-aou' arijama.

Bend je nesumnjivo napredovao u svim aspektima; strpljiv je i nikuda ne stremi kao ranije kad su se znali posve pogubiti u aranžmanima koje su često okončavali sa hardcore krešendima. Ovo je sjajno djelo kojim su pokazali da i kao d.i.y. bend bez diskografske etikete i ugovora mogu ostvariti izuzetan rezultat. Ako ovako nastave, album koji najavljuju mogao bi biti veliko remek djelo...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/04/2011