Nekad tipični metalcore bend na trećem albumu promjenio je po treći put frontmena i dionio čudnovati žanrovski križanac metal-jazza s prizvukom Muse progressiva.

Rock i metal žanrovi su definitivno došli do svojeg zasićenja kada se, evo, primjerice u fahu metala praktički ništa veliko ne dešava na površini zvanoj mainstream. Svi ti mali underground bendovi se uporno nadaju da će im se jednog dana nasmješiti sreća kakvu su primjerice imali Metallica, Pantera ili Sepultura, pa redovito rade albume s kojima potajno očekuju da će baš upravo to biti naredna velika stvar. Kroz posljednjih petnaestak godina bili smo svjedoci kratkotrajnih hypeova nu-metala, new breada, industrial-metala, metalcorea i kojekakvih emo nazivnika kojeg nisu voljeli niti oni koji su u njega pripadali poput nekadašnjih new-romanticsa koji su uporno negirali da mu ne pripadaju, već da tvore zaseban žanr koji još ne postoji.

Okey, The Human Abstract nazvani istoimenom poemom William Blakea objavljenoj 1974. u zbirci "Song Of Expirience" su krenuli kao metalcore bend 2004. u Los Angelesu kada je bilo fensi-šmensi prangijati zvrzlani i tehnički potkovan križanac metala, nu-metala i hardcorea, međutim s vremenom se stil toliko preopteretio virtuoznošću da današnji nositelji poput August Burns Red, Alter Bridge ili Hero Destroyed uopće nisu za upotrebu klasičnog audiofilskog zadovoljstva. Tu više nema pjesama i sve je jednostavno otišlo u pretjerano tehniciranje tko će biti brži i zapetljaniji u nadmetanju gitarističkih i ritmičkih dionica. Na svu sreću, ovaj bend na čelu sa gitaristom Dean Herrerom je to vrlo brzo skontao, pa je neprestano uvodio neke novotarije u zvuk, ali se i konstantno međusobno gložio promjenivši čak tri frontmena i tri gotovo kompletne postave. Prvi album "Nocturne" (2006) s urlikavim frontmenom Nick Olaertsom im je bio prilično čist metalcore, ali dosadnjikav s puno zvrzlanog tehniciranja i guitar hero soliranja, a na drugom "Midheaven" (2008) su zašli u progressive s elementima hard-rocka, dodali su klavijature, piano i orkestracije (novi član je postao Sean Leonard koji ih je nedugo zatim napustio), bilo je i balada, gitarističke egzibicije su se počele pretvarati u jazz, a vokal je na veliko iznenađenje u većini pjesama bio 'clean' i veoma senzibilan dolaskom Nathan Ellisa, ali tekstovi su bili pretenciozni u svojoj metafizici. Osjetno su smanjili metalcore segment i više se posvetili kompleksnosti i slojevitosti kompozicija što je vrlo dobro primjetila i publika, dok je kritika bila vrlo razdvojena u mišljenjima (neki nezadovoljnici su mu priskrbili epitet najgoreg metalcore albuma uopće), no album je po prvi puta dospio do oficijelne liste najprodavanijih dosegnuvši USA no.163. Nevjerojatno je unatoč relativnog, nazovimo uspjeha, da se gotovo kompletna postava benda rasturila nakon turneje, te su samo ostali gitarist Dean Herrera i bubnjar Brett Powell.

2009. organizirali su audiciju na kojoj je izabran Travis Richter (ex-Color Of Violence) za novog frontmena. Interesantno, momak je osim toga ranije bio čitavu deceniju gitarist i povremeni pjevač floridskih metalcoreaša From First To Last (www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=9138) s kojima je nakon otpuštanja iz benda opasno zaratio i jedno vrijeme je promjenio ime u Guy Nucleosity. Kako stvari stoje, ne bi bilo nikakvo čudo da se vrati u stari bend, a da The Human Abstract naredni album ponovno rade s novim vokalom...

Ovaj treći album je ponovno zasebna priča. S novim frontmenom djeluju kao posve nov sastav, a osim toga tu su povratnici A.J.Minette (gitara, piano, klavijature) i Henry Selva (bas) koji su bend napustili 2007. nakon velikih svađa i nerazmirica oko samog stila. Osobito je bio revoltiran Minette koji je samo želio svirati jednostavan i klasičan metal. Elem, novi album je gotovo nešto sasvim drugačije od onoga što bi se moglo očekivati od benda koji je nekad startao sa metalcoreom. Sam žanr ovdje je vrlo malo zastupljen, jedina kompletna pjesma s kojom ga zastupaju je naslovna "Digital veil" u agresivnijem izdanju. Djelo otvara sjajan instrumental "Elegiac" koji ama baš po ničemu ne sugerira da je ovo bend koji je nekad bio metalcore. Početak pjesme je akustičan, a nastavak u znaku finog melodičnog rocka poput nekadašnjih sentiša. Naredna "Complex terms" predstavlja growl novog frontmena, odmah se ide u metalcore tehniciranje s laganijim tempom, ali nakon svega minute i pol slijedi potpuno iznenađenje - The Human Abstract neodoljivo podsjećaju na Muse! Tu su već veoma senzibilne vokalne dionice, višeglasne arije, simfonijske gitarske dionice, sjajan progressive aranžman, a metalcore se pojavljuje tek sporadično zahvaljujući bubnjarskim tehniciranjima.

Međutim ima jedna sumnjiva stvar - vokal Travis Richtera. U opičenim growlima je standardan grleni metal pjevač, a u 'clean' dionicama je nevjerojatno senzibilan i baršunast poput Bellamyija ili Thom Yorka. On je navodno otpjevao sve te dionice, ali meni je osobno to veoma upitno jer je u From First To Last zvučao grozno očajno kada je zapjevao čiste vokale... Najvažnija stvar na albumu su gitare; Minette i Herrera obilato eksperimentiraju, neprekidno zalaze u jazz i svako malo iznenađuju sa nekim novim improvizacijama koje više nisu one suhoparne guitar hero skale već nešto sasvim drugačije i monumentalnije nalik na simfonijsku glazbu. Što se tiče lirike, ona je veoma razumljiva s obzirom na vrlo dobro popeglan vokal. Tu uglavnom prevladavaju teme koje prikazuju prezir prema suvremenom društvu (pjesme "Complex terms", "Digital veil" i "Horizont to zenith") i razmirica koje u njemu vladaju poput različitih socio-političkih sivih eminencija ("Faust", "Holographic sight", "Patterns"), međutim neke su toliko bijesne i silovane u svojem izrazu da je teško povjerovati da netko toliko mrzi društvo u kome živi da prezire čak i svoje najbliže. Ponekad su vrlo narcisoidne kao da se trude ispoljiti što veće nezadovoljstvo. Penetrirana furka, reklo bi se...

Vratimo se na glazbu. Ne želim nikoga uvjeravati da je ovo nešto zaista odlično, ali je nepobitna činjenica da su The Human Abstract gotovo potpuno izašli iz metalcorea u čudnovati progressive koji mnogo toga zahvaljuje apsolutnim ne-metalcima Muse. Jedan od takvih bisera je najdulja, 7 i pol minuta dugačka skladba "Antebellum" koja počinje akustičnim uvodom, velebnim vokalnim arijama, akustičnim interludijima i razvija se u progressive-rock smjeru gdje se samo po bubnjarskoj tehnici može zaključiti da bend ima metal predznak. Dobro, kasniji rasplet pjesme sadrži neke elemente metalcorea, no evidentno je da The Human Abstract rade veoma kompleksnu glazbu, te da i dalje istražuju mogućnosti spajanja različitih stilova. Vrlo slična pjesma je i "Horizon to zenith". Doda li se tome "Holographic sight", nevjerojatan jazz-metalcore/progressive koji po svojoj zvrzlanosti uvelike priziva onaj japanski duh neočekivanosti poput Ruinsa i Melt Banane, ili američkih otkačenjaka The Locust, evidentno je da se ovdje radi o nečem drukčijem od onog stupidnog headbanginga kada imate osjećaj da vam bend želi zakucati glavom o pod.

S obzirom na njihova prethodna dva albuma, ovo je najzreliji rad. Prvi je bio recimo zabavan metalcore, na drugome su došli do stupnja koji je bio neočekivan i gotovo se smatralo da ne mogu dalje, no "Digital Veil" je apsolutni fokus koji pokazuje da i kompleksnost glazbenog izraza može biti itekako slušljiva s obzirom na kreativnost prikazanu kroz melodije i same pjesme. Možda će naredni album biti nešto skroz drugačije, čak možda i s nekim novim frontmenom, možda odu u folk, hip-hop ili možda u neki metal-jazz/fusion eksperiment, ali je teško od ovakvog benda očekivati da će ikad više priuštiti tipičan metalcore.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/04/2011