James Blake, dvadesetdvogodišnji producent i glazbenik iz Londona, svojim je istoimenim albumom svakako potaknuo vrlo dinamičnu raspravu i prilično uzburkao strasti. Samo letimičan pogled na neku od glazbenih kolumni ili foruma dovoljan je da bi se zaključilo kako su mišljenja o albumu krajnje podijeljena i dok se neki čude izostanku većeg komercijalnog uspjeha, drugi slave Blakeov avangardni predznak. Potpuno su polarizirani i subjektivni dojmovi pa oni koji su voljeli njegove ranije EP-jeve tvrde da je razvodnio, dok su drugi apsolutno oduševljeni njegovim razvojem i nagoviještaju mu zvjezdanu budućnost. No bez obzira na oprečna mišljenja, "James Blake" ima širinu kojom je uspio doprijeti ne samo do slušatelja koji prate scenu elektroničke glazbe već i do onih koji o tome ne znaju mnogo, a u mom slučaju tu su uglavnom zaslužne engleske radio stanice koje su prvi singl "Limit to Your Love" počele neprestano vrtiti krajem prošle godine.

Ta je pjesma obrada istoimene pjesme Feist koja u njenom originalu zvuči puno nježnije i sunčanije dok Blake te zaobljene oblike pretvara u trzaje, a umjesto oslanjanja na melodiju ogoljuje svoj glas i, uz pozadinski bas, naglašava dramatične klavijature. Razorne snage i jednako toliko zavodljiva, ta pjesma je toliko dobra da prodaje cijeli album. Možda je i najpristupačnija na albumu na kojem prevladavaju u prvom planu Blakeov nježni vokal, načinom pjevanja usporediv s Antonyjem Hegartyjem ili Justinom Vernonom, i obilje pozadinskih elektroničkih zvukova. "I Never Learnt to Share" počinje smirenim, čistim soul vokalom koji se vrlo brzo počinje raščlanjivati i gušiti u labirintu zvukova iz sintisajzera nalik na električne orgulje, tu se uključuje i jednostavni ritam, cijela kompozicija staje, kreće iz početka, ponovno se zahuktava i pred kraj zalazi u potpunu kakofoniju. "The Wilhelm Scream" također je repetitivna i isprekidana i do izražaja dolazi ta start-stop struktura, dok se iz pozadine postepeno pojavljuje prigušena tutnjava. Nisam se toga sama dosjetila, ali mi se čini vrlo prikladan opis da je cijeli album izgrađen pomoću tišine, odnosno rekla bih, snažnim kontrastima između praznog prostora i distorzije. S druge strane, cijela "Lindisfarne I" minimalistički je sačinjena isključivo od glasa obrađenog vocoderom dok mu se u "Lindisfarne II" priključuje još samo topli elektronički ritam, dok pak "Measurements" počinje gospel vokalom kojem se pridružuje cijeli zbor kojeg vrlo vjerojatno sačinjava na različite načine obrađen glas samog Blakea koji kao da pokušava uhvatit samog sebe. U cjelini, uz taj kaos glasova, prirodnih i obrađenih, istrzanu pozadinu i svjesnu suspregnutost, upravo su te pukotine i nesavršenosti ono što nas tjera na ponovno slušanje.



Namjerno sam za kasnije ostavila nešto što me zaintrigiralo vezano uz spomen imena Jamesa Blakea, a to je polemika o tome je li njegova muzika dubstep ili predstavlja jasni otklon od njega u eksperimentalnu ili ambijentalnu elektroniku, iz razloga što ne želim da rasprava oko te ionako široke i eksploatirane oznake zasjeni sami album upravo zato što se u njemu može uživati i bez obilježavanja nekim posebnim imenom. Ili kako je rekao jedan gospon "Poslušao sam nekoliko pjesama i zvuče prilično dobro ovim starim ušima, i nimalo nepristupačno. Svakako bi radije ponovno poslušao ovo nego Manafon Davida Sylviana. Ali, jel bi mi mogao netko pojasniti što je to dubstep. Je li to nešto na što mladi ovih dana plešu tamo u diskoteci?" Na kraju, bez obzira na cijelu tu halabuku, ako već Blake ne djeluje unutar dubstep forme nego s njom samo koketira, malo joj se osmjehuje i namiguje, u svakom slučaju našao je pravi spoj za izraziti to što želi i pomaknuo granice 'ugodnog' za mnoge od nas pa je ovaj album jedno od onih mjesta na kojima nam se putovi ukrštavaju kakve god bile naše glazbene pozadine.

andrea // 21/03/2011