Od prve sekunde uvodne The White Bird, osjećao sam se obuzet, oduzet i uvuče u nešto čarobno, što nekako zbog svojih godina nisam uspio doživjeti. Retro zvuk 70ih zvuči toliko originalno da bi se mogli u ćevape okladit da su izvukli neke neobjavljene snimke nekog ultrapopularnog benda iz tog razdoblja. Iako se nisam baš naslušao muzike iz tog razdoblja, jedan bend mi je ostao posebno drag. Zovu se Iron Butterfly, a osim ostalih odličnih pjesama, imali su onu jednu duuugu zvanu, In-a-gadda-da-vida, a Waxing Crescent podsjetila me svojim psihodeličnim klavijaturama i solom na bubnjevima na tu pjesmu.

Iako je cjelokupna atmosfera nekako usporena, chillerska, koncept pjesama je otvoren, i taman kad ti se učini da prelaze u monotono opetovanje rifa ili teme, oni je promijene, ubrzaju ili uspore još više, što je i potrebno s obzirom da im većina pjesama traje više od 5-6 minuta, dok se Song of the Nile završava na deset i pol.
Ovo je četvrti studijski album benda iz Baltimorea, koji od samih početaka svoj izričaj gradi na stoner rocku i povijesnoj ostavštini te mističnim textovima. Pjevač, gitarist i glavni textopisac, Dave Heumann, dugi niz godina je obožavatelj iskustava koja nadilaze razumijevanje. Na neki način ovaj bi se album mogao nazvati i konceptualnim jer je inspiriran Crvenom knjigom Carla Junga, a svaka je priča/pjesma proizlazi iz "gubitka nečega i pronalaska tog istog".

Osim sedam autorskih pjesama, negdje u sredinu albuma potpuno su uklopili Jimmy Webbovu The highwayman i preuzeli je od country velikana iz supergrupe The Highwaymen (Willie Nelson, Waylon Jennings, Johnny Cash i Kris Kristofferson). U Destroying to Save ubacili su gudače, kroz Song of the Nile vodi nas zujeći bas i mistični rifovi, da bi bonus instrumentalna pjesma Poseidia zazujila gitarama i završila toliko neočekivano, da slušatelj naprosto mora tražiti još. Savršeno nešto!

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 21/03/2011

PS: obavezno slušati: The White Bird, Waxing Crescent, Song of the nile