Bend koji me svojim prošlogodišnjim albumom "The Gathering" totalno "uništio" i od onda gledam i njušim kako ću ih negdje uspjeti pogledati uživo i prepustiti se tripu koji donosi njihova muzika. Nažalost, na europskoj turneji, na kojoj se upravo nalaze, najbliže su nam došli do Venecije, a zbog važnijih stvari morao sam ih tamo propustiti.

Srećom, ko da su znali, pustili su mi utjehu. Mini album sa sedam pjesama, šest obrada koje sada zvuče kao da su njihove. Čak i milijon puta prežvakana tradicionalna She Moved Through the Fair u ovom izdanju zvuči svježe i moćnije čak od originala. Fogertyeva Long as I Can See the Light, nije se baš previše udaljila od CCR originala, no lijepo se podsjetiti te pjesme u ovom izdanju. Zato, Dylanovu Wicked Messenger, srećom, nisam uopće prepoznao sve dok nisam pročitao čija je pjesma. Kao što su joj THE BLACK KEYS, za potrebe soundtracka za film I'm Not There dali svoj štih, tako su i ARBOURETUM svojim načinom sviranja gitare u potpunosti promijenili tok pjesme, a o vokalu da i ne govorim.

Američke blues folk rockere John Martyna (Run honey Run) i Craig Fullera (Amie), kao ni Bonnie "Prince" Billya, koji se s Matt Sweeneyem krije iza pseudonima Bonny/Sweeney (Four Screams) nisam nikad slušao i nikad vjerojatno neću, al zato ove spomenute pjesme u izvedbi ARBOURETUMa sigurno hoću.

Sedma pjesma, koja se našla tu kao uljez, a samo da pokaže da ustvari uopće ne odskače od nekih klasika svjetske glazbe, je Heumannova pjesma Ghosts. Ona je na neki način ubrzana verzija njihove starije pjesme Ghosts Of Here And There s albuma "Rites of Uncovering" (2007). Stoga se i sama može svrstati pod obradu. No, i jedna i druga verzija pjesme zvuče moćno i stvarno odlično.ž



Nisam nikad mislio da ću u takvoj vrsti muzike toliko uživati i pričati o njoj u superlativima, no, možda je to stvarno toliko dobro, a možda su samo godine u pitanju...

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 14/05/2012