Frontmen nekadašnjih noise-rock, a kasnije alternativnih metal zvijezda White Zombie objavio je novi album koji je nastavak njegovog istoimenog prvijenca iz 1998.

Kada se prvi put preslušava album, može se steći dojam da je riječ o kompilaciji. Naime, gotovo sav materijal je klasičnog 'pop' formata idealno aranžiranog za singlove sa svim potrebnim medikamentima. Od komercijalnih gitarskih riffova, nonšalantnih plesnih mid-tempova, upečatljivih refrena i povremenih solaža do prikladne horror tematike za gothic, metal i industrial populaciju.

S nešto manje metal predznaka, album se glazbeno giba u blues/hard-rock vodama sada već stalnog gitariste John Loweryija (aka John 5, ex-Marilyn Manson, David Lee Roth) obilato začinjenih elektronskom industrial produkcijom visokih tonova, a lirika koja je prepuna različitih prostakluka, užasa i likova poput vukodlaka, vještica, ubojica, motherfuckera i sličnih spodoba ne može oteti dojam kako je pred nama pravi suvremeni sljedbenik Alice Coopera. Fokusiran na primamljivom, zabavnom i veoma prihvatljivom šlihu poput filmskog scenarija (no ipak nije riječ o konceptu), tek s vremena na vrijeme album zaluta u atmosferične skladbe (instrumental "Theme for an angry planet" i "Virgin witch") ili poneki silovani hitoidni blues-industrial eksperiment (obrada Meat Beat Manifesto "Mars need a woman"). Pjesme poput "Jesus Frankenstein", "Sick bubblegum", "Werewolf baby!" i "Everything is boring" idealno sjedaju na ono mjesto koje je nekad davno bilo rezervirano samo za Ministry dok Jourgensen nije počeo gubiti smisao za nekakav uravnoteženo odmjeren sklad neukusa i kičeraja, samo s razlikom što je Rob daleko više pravi rocker kojem r'n'r teče u venama, a ne u stimulansima. Neke od njih bez ikakvih problema mogu nadomjestiti one stare Robijeve hitove poput "Dragula", "Living dead girl" ili "Foxy foxy". Kao prvi singl izabran je "What", kratki plesni komad sa zavodljivim gitarskim riffom i minimalističkom melodijom klavijatura što podsjeti na mješavinu The Kinks/ The Stooges, a drugi je "Burn", posve klasičan Rob Zombie izdanak u stilu ranijih hitova. U kompleksnoj "Cease to exist" sa brojnim govornim samplovima i intervalima satkanim od melodija akustične gitare i elektronskog industriala, Rob atmosferski prisjeća na slavne dane Ozzyija i Black Sabbath, dok u najoriginalnijem komadu "The man who laughs" prebacuje kreativnu sklonost i ka progressive teritoriju sa gudačkim orkestracijama i poduljim solom na akustičnoj gitari. Od bonus skladbi vrijedi izdvojiti "Devil's hole girls and the big revolution" koja lupa u glavu poput kombinacije Nine Inch Nails, The Prodigy i Ministry.

Uz ovakvu ekipu glazbenika gdje su između ostalih bili prisutni Tommy Clufetos, bubnjar iz pratećeg Ozzyijevog benda, te Chris Baseford na elektronici, programima i klavijaturama, sve ispod nekakvog prosjeka može se smatrati razočaranjem. Na svu sreću, Rob nije tamo nekakav zagubljeni lik koji bi se prepustio oportunizmu i stihiji nekakvog retra ili eklekticizma. Njegova sada već usmjerena filmska karijera u Hollywoodu gdje je snimio 6 uspješnih horror filmova nalaže mu da zadrži ovaj image nepopravljivog čudaka opčinjenog lascivnošću koju pretvara u pitak, zabavan i tečan mainstream industrial-metal.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/03/2011