London je odvajkada bio prestižno carstvo i glavni grad svjetske pop scene, no već godinama u njemu nije niknuo nekakav uzbudljiv, inovantan i nadasve vrhunski kreativan rock bend koji bi uspio održati kvalitetu svojih radova više od jednog - dva albuma. Ovi Londončani sa naturaliziranim frontmenom, gitaristom i klavijaturistom Nathan Nicholsonom koji je doselio iz Maryvilla (USA) 2000. nakon majčine smrti puno su obećavali sa prva dva albuma "Exits" (2005) i "Union" (2009) u pogledu da bi mogli ponuditi neku zanimljiviju opciju indie-rocka, ali po svemu sudeći, sve će barem za sada ostati na nekakvim nadanjima i očekivanjima. Njihovu multinacionalnu strukturu upotpunjuje gitarist Todd Howe koji je došao iz Australije, dok su preostala dva člana Englezi (bubnjar Piers Ewitt i basist Adam Harrison).

Jer, u čemu je štos? Ovaj album bi bio prilično dobar primjerak ukusno dotjeranog indie-rocka da nije bendova kao što su prvenstveno Radiohead, a potom The National, Elbow, British Sea Power, The Cure i Interpol koje su Boxeri poskidali u tančine. Prije svega, to se odnosi na Nathana koji se potpuno pretvorio u patetičnu imitaciju glasa Thom Yorka uz osjetno zamjetljiv dašak američke mainstream scene nalik na nekadašnjeg mega popularnog Richard Marxa. Vjerojatno još i dan danas katkad čujete sa radio valova njegov veliki hit "Right here waiting" iz 1989. koji je bio na vrhovima top lista s obje strane Atlantika. Ima u Nathanovom vokalu i ponešto David Grayovog senzibiliteta, no to i nije toliko bitno. Čovjek pjeva sa srcem i dušom, no daleko je bitnija njegova tehnika i način vokalne interpretacije, te svirka gitare i klavijatura koja je besramna kopija Yorka u svim pogledima, kao i sama glazba, te nadasve lirika koja ne donosi ama baš ništa novo. Evo, uzmimo za primjer hit baladu The Pretenders - "The thin line between love and hate" i dobili smo kompletan klišej Boxerovih stihova. Sve pjesme su im o ljubavi, mržnji, patetici i ostalim emotivno melodramatičnim surogatima na temu 'voli me, ne voli me, pusti me, zadrži me, osvoji me'. Katkad se tu pronađe i dašak egzistencijalne tjeskobe, no to su rijetki slučajevi i sve se uglavnom svodi na komercijalnu etiku melankolije i sjete s inteligento postavljenim stavovima koji prikazuju rastrganog emotivca s hladnom i bistrom glavom.

Ne može se ipak poreći da pjesme poput uvodne minimalističke laganice "No harm", plesnog singla "Step out of the car" koji je pljunuta kombinacija The Cure i Radiohead, zatim indie-folkom ozarena "Locked in the basement", te "Organ song" i balada "Both sides are even" sa finim zvukom sympho orgulja nalik na prastari organ Tony Banksa (Genesis) ili pak Interpolovska "Memo" nemaju vrlo ugodan šarm koji je ponekad prošaran pažljivo doziranim omjerom psihodeličnosti s ponekim sitnim eksperimentalnim efektom. Ali, to jednostavno nije dovoljno da bi se bend mogao izdvojiti iz kategorije 'jedna veličina svima odgovara'. Imaju ponekih lijepih minimalističkih melodija, gitarskih tremolo dionica, vrlo dobru produkciju (Ethan Johns u Peter Gabrielovom Real World studiju), a interesantno je da bubnjar Piers Hewitt gotovo i ne koristi činele u standardnoj količini što oslobađa mnogo prostora za prozračne visoke tonove klavira, te amplificiranih gitara.

Ovakvih bendova i albuma biti će na 'kile' s ovakvim ili onakvim varijacijama indie-rocka/popa kao što ih je bilo primjerice u 80-im kada se gro otočke scene šlepao za klišejima U2, Echo And The Bunnymen i Simple Minds. Prisjetite se samo Big Country, Aztec Camera, The Psychedelic Furs, Tears For Fears..., finih i uspješnih rock/pop bendova, ali neoriginalnih u svim aspektima. E, to su The Boxer Rebellion sa Radiohead furkom.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/03/2011