Tko ne zna njegov veliki trance-pop hit "Children", taj je propustio 90-te. Ovo je 21. stoljeće, a Miles je posve drugačiji glazbenik. Sklon rocku, fussion-jazzu, progressivu i ambijentalnoj glazbi.

Talijanski glazbenik Robert Miles pripada onoj (ne)sretnoj sorti pop umjetnika koji su ostali upamćeni po jednom hitu i onda ih se sustavno zanemarivalo bez obzira na kvalitetu daljnjih ostvarenja poput primjerice Chris Isaaka, Edwyn Collinsa, Bomb The Bass... Jedan od Milesovih prvih singlova, soft dream-trance/ techno-pop "Children" doživio je 1995. ogromnu svjetsku popularnost (UK no.2, USA no.21), rasprodan je u fantastičnih 5 milijuna primjeraka i još dan danas se često vrti po radio programima, koristi se za mnoge špice i reklamne spotove, te je jedna od top melodija za zvono mobitela. Na temeljima tog velebnog hita mnogi samo na spominjanje njegovog imena smatraju da se radi o nekom tamo sladunjavom techno DJ kakvih je bilo u izobilju tokom techno i rave groznice u vrijeme 90-ih, no međutim to nije istina. Premda je imao još nekoliko uspješnih hitova poput "Fable" sa Fiorellom Quinn (1996 UK no.7), "One to one" sa Mariom Nyler (1996 UK no.3, USA no.54), "Freedom" sa Kathy Sledge (1997 UK no.15) ili "Paths" sa Ninom Mirandi (2001 UK no.74), svi oni su ostali u debeloj sjeni megauspjeha "Children" koji mu se kao teško breme nadvio nad karijerom.

Istina je da su njegovi prvi albumi "Dreamland" i "Dreamland - The Winter Edition" (UK no.7, USA no.54) bili soft trance/techno orijentacije, te se potom postepeno okretao ka sofisticiranijim oblicima elektronske i ambijentalne glazbe na albumu "23am" (1997), a potom u trip-hop/ chillout (album "Organik", 2001). Sa "Miles Gurtu" (2004) izvršio je potpuni remont zvuka ostavivši posve po strani elektroniku gdje je ugostio gudače, duhače i standardnu rock postavu među kojima je bio čuveni indijski jazz bubnjar Trilok Gurtu, inače proslavljeni majstor table i perkusija čije umijeće su između ostalih masno naplaćivali Jan Garbarek, Joe Zavinul, Bill Laswell, Talvin Singh i John McLaughlin. Rezultat novog preporoda bio je iznenađujući nu-jazz album koji je pokupio visoke ocjene, ali je na žalost ostao potpuno neprimjećen u svijetu show-biza koji ga je i dalje smatrao tamo nekim 'otpisanim' i bezveznim techno DJ-em. Nakon punih 7 godina diskografske stanke, Robert Miles se oglasio sa novim, petim studijskim albumom koji je ponovno veliko iznenađenje u obliku ambijentalnog progressive-rocka na kojem učestvuju Robert Fripp (gitare), Mike Patto (klavijature, moog, piano), Dave Okumu iz londonskog indie rock/post-rock benda The Invisible (vokal, gitara), Jon Thorne (bas gitara, kontrabas), Paul Falloon (bas gitara), Davide Giovannini (bubnjevi), gudački orkestar The Urban Soul Orchestra... Nazvan jednostavno, ali vizualno zbunjujuće kao "Th1rt3en" prema 13 različitih kompozicija koje se nalaze na njemu, ovaj album je jedno od momentalno najkompaktnijih izdanja suvremenog art-rocka. Uglavnom instrumentalnog karaktera s tek ponekim spoken-word šaptavim dionicama, albumom je prošarano kroz niz faza i metamorfoza povijesti od psihodelije, ambijentalne glazbe i kraut-rocka, jazz/fusion-rocka, space-rocka, funka, klasičnog progressiva, sve do indie i post-rocka.

Prve dvije kompozicije "Orchid miracle" i "Moving" su izrazito ambijentalnog karaktera s naglašenom organskom psihodelijom nalik na Pink Floyd u kojima se pretapaju sjajne gitarističke opservacije Robert Frippa u koheziji sa Milesovim i Pattovim eksperimentalno - ambijentalnim synth harmonijama. U "Somnambulism" sav ovaj početni kapital okreće se u lagani jazz gdje Fripp nemilice obara sa svojim gitarističkim umjećem, te se nastavlja kroz "Everything or nothing" u kojem se u prednju poziciju izvlači kontrabas Jon Thornea u ritmičkoj konfiguraciji bubnjarskih metlica Davide Giovanninija. "Afterglow" opet unosi dašak plesnog funk-jazza u kojem progressive dobiva na kompleksnosti, a onda slijede plesne bombe. Prvo sa kraut-rock/ indie/ jazz/ sympho-rock natruhama u odličnoj "Deep end", a potom u pravoj psycho indie-rokačini "Black rubber". "Miniature world" je svojevrsni rasplesani post-rock; za one koji se sjećaju zagrebačkog benda Lunar, ovo je mega-turbo komadina pred kojom Bojan, Nixa, Mijo i Davor izgledaju kao male bebice. Miles ne zapostavlja niti svoje rane techno/trance korijene, pa tako u eksperimentalnoj "Antimony" pokazuje sjajnu vještinu dubova, echo efekata gitara, iskrivljenih plesnih elektronskih zvukova, ali i progressive umjeće u kojoj su spojeni psihodelija, pojačan dance ritam (sve radi živi bubnjar), te ambivalentan art-rock svjetonazor space načela. Još jedna iznimno plesna "Archives" u stanovitom EBM tempu s podosta electro-funka i raznolikih eksperimentalija završava rasplesani opus albuma, te se posljednje tri skladbe ponovno vraćaju u lagane ambijentalne strukture. Namonumentalnija od njih je simfonijska "Voices from submerged sea" sa velebnim gudačkim aranžmanom The Urban Soul Orchestra i nijemim opernim vokalima, te bi po prikazanome morala zadovoljiti i najprofinjenijeg ljubitelja čiste ambijentalne glazbe. Avangardnost Milesovog pristupa najbolje dolazi do izražaja u kratkoj "Nonsense" gdje se poigrao s neobičnom kompozicijom na prepariranom pianu; apstraktno nije daleko pobjegao od John Cageove tehnike. Posljednja "The wolf" u tihoj piano skladbi donosi romantičan senzibilitet i pečati ovaj sjajan album bez imalo trunke patetike, dosade ili monotonije.

Za one koji uistinu cijene progressive i ambijentalnu glazbu, te traže suvremene putanje rocka bez izlizanih fora i fazona, ovo je album koji jednostavno opčinjava ljepotom kompozicija i nenametljivim virtuoznim majstorijama gostujuće ekipe. Umjetnički dizajnirano, skladno ukomponirano s finim omjerom početnih laganih tema i onih plesnih koje se nalaze u samoj središnjici, te završnim opuštanjem, ovih 60-tak minuta materijala jednostavno tjera da ih se ponavlja što češće. Tek analitičkim raščlanjivanjem se dolazi do spoznaje da ovo nije album za prisno i intenzivno proučavanje, ali to mu niti nije svrha. Služi za stvaranje sjajnog raspoloženja i profinjene atmosfere, a to je još jedan palac gore.

A kao što to Robert Miles redovito radi za svako dugosvirajuće djelo, remiksirano izdanje ovog uistinu šarmantnog i modernog albuma biti će realizirano u bliskoj budućnosti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/02/2011