Reizdanje legendarnog kasetnog izdanja objavljeno na vinilu u tri boje (crveni, bijeli i crni) uz poklon - cd koji osim toga sadrži i 7 bonus pjesama. Glazba bez konvencija i standarda.

SexA, originalnim imenom Sedativ ex Apoteka, praktički je do realizacije prvog i nažalost jedinog pravog albuma "No Sleep 'Till Pussy/ Fuck Piction" (1990, Idle Valley/ FV Založba) bila marginalna i skrivena tajna jugoslavenskog alternativnog rocka. Počeli su 1980. kao bend koji se nadahnuo post-punkom i new-waveom, avangardnim strujama, artom, ranim noiseom i eksperimentima, te su u rijetkim novinskim napisima slovili kao pritajena nada druge generacije novog vala zajedno sa Trobecovim Krušnim Pećima i Gustaph y njegovim dobrim duhovima, današnjim Gustafima. Međutim, sve do 1990. praktički su bili nevidljivi za širu javnost.

Bend je unatoč iznimne kreativnosti i ekscentričnih koncerata bivao vječito zapostavljan kod kritike, priliku da snime i objave cjelovit album nikako nisu dobivali, tako da je jedini relevantan zapis iz prve faze karijere ostao ovaj snimak koncerta održanog u MKC Kopar 23.I 1986. koji je prvotno objavljen kao limitirano kasetno izdanje u 200 primjeraka za koparski DID. Kaseta se jedino mogla nabaviti poštanskom narudžbom, a oni sa dubljim pamćenjem, prisjetiti će se oglasa u ondašnjem beogradskom magazinu Pop Rock, mekšem nasljedniku Džuboksa i Rocka. Već tada se šuškalo da je bend prevalio ogromnu fazu karijere od furioznog razvoja do eksperimentalne kompleksnosti, te da je prestao s radom. U svojem drugom povratku SexA se pojavila u posve drugačijem izdanju, tada propupalom noiserskom i kaotičnom rocku, te je nakon gorespomenutog oficijelnog albuma po kome ih svi pamte i singla "Pussy In The Sky With Diamonds/ Ti Dam Ja" (1991, Iz Sve Snage), nakon vrlo kratkog vremena aktivnosti, prekinula rad. Gotovo nezamjetno, bend je imao i treći reunion koncem 90-ih u Amsterdamu gdje je sticajem okolnosti preselio u potrazi za boljim životom. Jedini opipljivi rezultat iz te faze bila je audio kaseta "My Head Got Pregnant" (1998, Kekere Aquarium). Osim ovih navedenih izdanja, SexA je ostvarila još 4 audio kasete i jedan video "Jeane Jone Story" (1991, Maydi Film & Video) iz njihove druge, noiserske faze. U nekim sretnijim okolnostima, sve ove kasete bi valjalo digitalizirati i objaviti barem kao cd-ove... Originalno kasetno izdanje ovog zapisa iz Kopra bilo je vrlo loših tehničkih karakteristika; snimak je bio tanak, miks vrlo traljav, produkcije i masteringa nije bilo, a sama kaseta je bila najobičnija 'normalka' s pijaca koja nije dozvoljavala registriranje visokih tonova i punoću zvuka. Također su primjedbe išle i na račun same koncertne izvedbe benda koji je bio previše miran. Očevici njihovih ranih nastupa tvrde da je bend održavao razularene i neurotične koncerte pune ekscesa i ekspresivnih ispada frontmena Nika Valentića sa abnormalnim kakofonijama u kojima su prednjačili Saša Last na synthu i samplovima, te pomahnitale gitarske opservacije Ivana Bilosnića. Premda je ovaj remaster tog istog materijala obavljen pedantno (Mihael Bele i Igor Mihovilović) sa jedinog očuvanog magnetofonskog zapisa, on niti kao obrađena sirovina ne može na pravovaljani način pružiti dokaz što je zapravo bila SexA. U odnosu na kasetno izdanje, jedina razlika je daleko čišći zvuk i reduciranje onog užasnog kasetnog šuma. Sam original snimljen je na višekanalnu magnetofonsku traku koja se negdje pogubila, nakon toga je prebačen kao miks na usku dvokanalnu magnetofonsku traku koja kao takva ne dozvoljava mogućnost višekanalnog zapisa sa odvojenim instrumentima, pa se prema tome snimak nije mogao 'rezati', miksati i produkcijski formatirati, a niti tonski dotjeravati. Eh, šta bi bilo da je sačuvan original...

U 10 pjesama uživo, SexA tek na momente pruža divlji neandertal (primjerice u najbržoj pjesmi "Pogon"), mada je i on s ovako velikim vremenskim odmakom od 25 godina prošlo svršeno vrijeme. Danas su mnogi mladi retro post-punk/ noise bendovi daleko žešći, a sve ovo se doima kao jedan lucidniji indie-rock sklon eksperimentima i psihodeliji. Vratimo li se u ondašnje vrijeme, SexA ovdje zvuči kao manični odgovor na 'pop' Ekatarine Velike s velikim primjesama utjecaja bendova kao što su bili A Certain Ratio, Pere Ubu, The Pop Group i Gang Of Four. Mračna atmosfera u nekim pjesmama dovlači duh gothica tada kurentnih The Cure i Siouxsie And The Banshees (uvodne lagane "Afrika" i "Pjesma"), a katkada se mogu primjetiti i adekvatne psycho-experimental sheme Butthole Surfers sa albuma "Psychic Powerless... Another Man's Sac", osobito u pjesmi "Kruh". Relevantni odjek post-punka i new wavea prisutan je u kratkoj "Nestat ću", a da su itekako pratili zbivanja na tadašnjoj underground sceni dokazuje "Ti dam ja" koja je sazidana od ranih ortodoksnih elemenata brutalnog industriala njujorških Swans. "Cvijeće" počinje kao gothic-pop pjesma, a onda se pretvara u neurotičan minimalistički noise u apokaliptičnoj atmosferi što se nastavlja u sljedećoj "Ubica/ Šta ćemo" koja je ustvari sastavljena od dvije pjesme koje zajedno iznose više od 10 minuta. Prvi dio podsjetiti će na P.I.L. iz vremena "Metal Box" sa Keith Leveneom na gitari, postoji dinamička tenzija koja se noiserski podiže kroz relativno laganije plemenske ritmove i synth harme, te se skoro pa neprimjetno ušeta u drugi dio koji je brzog tempa s daleko više eksperimentalizacija i neurotičnih sekvenci gitare, kao i iznimno zanimljivih psihodeličnih synth linija. Tek pred sam kraj koncerta SexA je pojačala tempo sa pjesmama "Pogon" i plesnom "Tebe crtam" gdje je do izražaja ponovno došao Saša Last sa brojnim synth eksperimentima nalik na fazone Allen Ravenstinea, majstora tipki i elektronike iz Pere Ubu. Posljednja pjesma "Marko" je ubjedljivo najjačeg tempa i tek u njoj se može uočiti furiozna energija na plesnim post-punk/ new-wave zasadima. Na sve ovo nadovezana je ritmička sekcija Nino Prišute (bas) i Ratka Danilovića (bubnjevi), a cjelokupan zvuk, kao i općeniti dojam jedino valja sagledavati upravo iz prizme artističke post-punk scene 80-ih.

Između pjesama čuje se tek poneki pljesak i stiče se dojam da je auditorij činilo možda nekih dvadesetak poluzainteresiranih promatrača kojima je Nik dobacio 'mi smo hladni, ali vi... vi ste sante leda'. Druga strana cijele ove priče su tekstovi. Čudnovati, mračni, iskrzani, nabacani poput kolaža s mnogo metafora i jako malo stihova koje je Nik mantrajući izvikivao u potpuno nemelodičnim dionicama ponekad ih repetativno vrišteći do iznemoglosti. Isčitavajući ih sa omota ploče, djeluju kao poetski ekspresionizam o otuđenju pojedinca koji je zarobljen u svijetu kakvog očito ne voli i doživljava ga sumorno s mnogo aluzija na depresije i destrukcije, morbidnosti i kataklizmu. Već na samom uvodu s "Afrikom" daje do znanja da bi najradije pobjegao nekud daleko od ove vukojebine - 'poći ću u Afriku, poći ću u pizdu materinu/ tamo je dovoljno dubok pijesak/ tamo su pirane/ pirane su pojele nojeve....'. Ponekad su to apstrakcije, katkad gotovo bezazlene dječje igrarije ('tebe crtam bez nosa/ tako mi se više sviđaš'), a u najviše navrata to su lascivni tripovi protkani brutalnošću i olovno teškim razmišljanjima ('gomilu mog trulog mesa pojest će moji gosti', 'a u snu - tamo nije bilo ničeg', 'cigara u ustima umirućeg nepušača vezanih očiju pred odredom za streljanje', 'izlazim bez lica, budim ovo jutro - da se nasmijem?'...). S nekolicinom različitih lirskih tehnika (monolog, izmišljeni dijalog, graftiti, haiku, slem poezija...), Nik je skakao sa slobodnim stihovima neprestano mjenjajući percepciju prezentirajući košmar, zbunjenost, besmislenost, a katkad i duhovitost. Unatoč sofisticiranosti, danas se može jasno uočiti činjenica da se band nije uplitao u nikakve ondašnje 'tabu' teme poput politike i socio-društvenih angažmana; sav njihov lirski kredibilitet bio je sažet u šturoj artističkoj prizmi hladnoće bez ikakvih emocija, tj. stihovima koji nisu predočavali gotovo ništa konkretno osim želje da zajebantsko-vjetropirskim duhom nalik na Corto Maltezea šetaju nekakvim mističnim i nepoznatim područjima što im je donijelo nedokučiv i enigmatičan dojam kao da su pobjegli od stvarnosti koju su pretvorili u stihove. Ipak, ne može se oteti dojmu da unatoč tome što je Nik bio glava benda, ujedno je bio i najslabija točka. Njegov vokal je bio opor, promukao, hrapav, nemelodičan, bez sluha, uopće nije znao otpjevati niti jedan stih u akordu, a tehnika mu se svodila na šaptanje, mumljanje i recitacije. Najbolje od svega išlo mu je vrištanje i minimalističko mantranje.

Neki su im u to vrijeme tepali da su daleko odmakli ispred svog vremena, ali to nije bilo točno. Oni su bili bend, takoreći u underground 'điru' kojeg je poznavala tek šačica ljudi i osmislili su ga sirovo i ekspresivno, bez gitarističkih riffova i solaža, bez većih melodičnih zahvata, ali s puno ezoteričnog r'n'r elana kojim su nadogradili postojeće trendove, tada još uvijek aktualne post-punk i new-wave obrasce. Danas klinci vrlo malo znaju da su 80-te bile godine kada je svaki iole kreativniji bend htio zvučati drugačije i inovantnije, a SexA je doslovce imala 'muda' da se upusti u vrtlog sa eksperimentima i takoreći radikalnim zahvatima jer nisu niti malo marili za nekakav eventualni komercijalni uspjeh. Zato im pjesme niti nemaju refrene i kitice, te su zbog toga sve mahom neobičnih formata i oblika sa lucidnim tekstovima i uvrnutim zvučnim tretmanima klasične rock postave. Da, bili su posve drugačiji bend od svih ostalih, uključujući i Disciplinu kičme i Laibach, te se smatralo da su utabali stazu po kojoj će nastaviti koračati hrabri sljedbenici - istraživači, ali takvih izuzev sarajevskog SCH nije bilo. Pop je nažalost učinio svoje i koliko god da se danas bendovi kunu da ne rade 'pop', ruku na srce, osim par izuzetaka na trenutnoj hrvatskoj sceni, sve ostalo upućuje na bazičnu tenziju ka mainstreamu i standardnom klasicizmu bilo da se radilo o angažiranom punku, noise-rocku ili eksperimentalnoj elektronici.

Oni nisu spadali u niti jednu kategoriju ako se promatra iz rakursa nekakva tri osnovna rock principa - zabava, emocije i angažiranost. Uzmemo li primjerice Buldožer i Azru koji su kroz zabavu stvarali publiku koja razmišlja i s druge strane Bijelo dugme koje je bilo idealni otklon od društvenih problema u zemlji u kojoj je kao sve funkcioniralo sjajno i bajno, SexA je bila izolirani bend koji nije mario niti za zabavu, niti za emocije, a niti za konkretno pružanje otpora. Njihov stav je bio duboko sofisticiran i maglovito nejasan iza naslaga nabacane art poezije i samo je izražavao čudnovato stanje svjesti gdje se tek kroz duboke analize mogu razabrati obrisi opozicije tadašnjem sistemu. Vjerojatno je jedan od glavnih razloga što im nitko nije htio raditi ploču bila nedefiniranost i potpuno pomanjkanje bilo kakve konvencionalnosti, kako u glazbenom, tako i u tekstualnom pogledu.

Preostali dio bonus materijala na cd-u je 6 demo snimaka iz SIM studija 1985. gdje se jasno vide klasični post-punk/ funk elementi s obilatim eksperimentima pod utjecajem Throbbing Gristle i A Certain Ratio, te zvukom nalik na razblaženi The Pop Group/ Gang Of Four s ponekim elementima ranog industriala ("Ti dam ja" i "Pogon"). Nikov vokal je potpuno potisnut iza cjelokupne kulise funkcionirajući kao popratni i nerazumljivo mumljajući dodatak koji djeluje kao apstraktna nadogradnja konstrukcijama pjesama. Posljednji na albumu je vjerojatno jedini sačuvani zapis koji može posvjedočiti da je SexA zvučala u ranoj fazi karijere poput Joy Division križan sa tadašnjim eksperimentima Coil i plesnim Psychic TV - "Pjesma" snimljena 1984. prilikom nastupa u Kulušiću sa poduljim vokalnim sampliranim govorom reproduciranim s kasete.

A najinteresantnije je u cijelom ovom ponovno oživljenom 'hypeu' oko benda da oni sasvim sigurno u vrijeme prve polovice 80-ih nisu niti bili svjesni svoje originalnosti. Željeli su samo raditi drugačiju i uzbudljiviju glazbu od ostatka tadašnje jugoslavenske scene.

Unikat.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/02/2011