Sa Wire Globe Recordings pristiže malo izdanja, ali svako od njih je neobično. Ovo je nešto veoma svježe i suvremeno u okvirima electro-glitcha i inteligentne ambijentalne elektronike.

Austrijski dvojac Country Of Last Things spoj je dva različita glazbenika u jedan elektronski projekt. Christian Staudacher je pjevač i gitarist rock bandova Tontraeger i Parabol (imaju album "Sorry Satellite", 2005., Schoenwetter Records), a radi i kao producent, promoter i ton majstor. Daniel Bemberger je DJ koji radi pod imenom dB i objavio je nekoliko EP izdanja za njemačke etikete, a kao DJ je veoma čest gost po Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Poljskoj.

Ovo im je prvi zajednički album koji je stvaran pune tri godine, a otpočeo je jednim neobaveznim studijskim sessionom u kojem su zaključili da bi ovaj spoj raznolikosti mogao dobro funkcionirati. U najkraćim crtama, riječ je o suvremenom instrumentalnom electro-glitchu spojenom sa ambijentalnom glazbom i shoegazerskom gitarom, nalik na onaj stil koji u posljednjih nekoliko sezona pristiže iz berlinskog Nonine Recording i škotskog Bearsuit Records. Tempo albuma je veoma miran unatoč brojnim zvučnim eksperimentima i povremenim gitarskim monolitnim distorzijama, a pjesme su građene u stanovitom kraut-rock minimalizmu sa primjetnim trance/trip gibanjima s kojima je postignuta dinamika. Atmosfera je fino izgrađena na stepenastom nivou razvijanjem kompozicija od početnog detalja, bilo da se radilo o eksperimentalnom zvuku ili konkretnoj melodiji, pa je tako uvodni dio albuma najeksperimetalniji, a kako se radnja odvija, pjesme su sve melodičnije i na koncu završavaju u veoma prijatnom sofisticiranom indie-pop/rocku.

Stoga uvodna gitaristička noise-experimental skladba "Doesn't matter" popraćena tek pozadinskim elektronskim samplovima uistinu ne odaje mnogo što bi se to moglo nalaziti na ostatku albuma. Kada sam prvi puta preslušavao album bez ikakvih informacija o bandu, očekivao sam standardni gitaristički noise zvuk, groove i riffove, a i kompaktnu rock svirku nošenu nekim novim načelima kakve donosi Wire Globe Recordings na čelu sa Jakuzi's Attempt. Međutim, već druga "Eastern waltz" potpuno razuvjerava da se nešto takvo može očekivati jer je nošena laganim eksperimentalnim ritmom elektronskog valcera na kojeg je nadodana gitarska stacatto melodija, dok je treća "Egoland" kompletno uranjanje u plesan electro-glitch/ pop prošaran s obiljem eksperimenata. I kada se osvjestite od početnog šoka da od rokačine neće biti ništa, dolazi čudnovato sklepani "Remark" od taktova pedale ambijentalnog techna s natruhama electro-industriala i monolitnim drajverskim tranceom. Onda se plesni tempo spušta u izuzetno tromi slow-down komad "Got lost in seaweed", vrlo finu ambijentalnu kompoziciju u kojoj je gitara posve opuštena i produkcijski namjerno izvitoperena poput zavlačenja trake što spriječava da se prethodni dinamični naboj albuma rasplamsa na dance podij. Naredna "Muscle" je još sporija kompozicija za post-rock/ shoegaze gitarski legato ambijent kojeg kao laid-back prate neobične eksperimentalne sitne tehnikalije (šumovi, škripovi, krckanje, zvoncanje...). U drugom dijelu kompozicije pojavljuje se i kratka stacatto melodija gitare koja osvježava aranžman i donosi prijatnu dimenziju ove neobične eksperimentalne skladbe. Prava gitarska distorzija izvire tek u sedmoj skladbi "Bora" koja očarava svojim ambijentalnim psihodeličnim prostorom pomalo prizivajući MBV, no uz loop tehniciranje i electro-glitch sa ponovno trance/trip etikom posve uskače u suvremeni zvuk chill-out scene. Jedina koherentna melodična pjesma od početka do kraja je "Dandy in the sky" koja funkcionira na paralelama idealnog singla post-techna a'la Mouse On Mars kojeg je Staudacher sjajno isprepleo sa raznobojnim gitarskim melodijama, ekspresijama i improvizacijama, te je šteta što ovakvih komada na albumu nema više i što se treba čekati punih pola sata da se do njega dođe. Nekako bi sve mnogo bolje djelovalo da je skladba uvrštena na sam početak kao druga ili treća kompozicija po redu. Posljednja "Raise" je potpuno eksperimentalnog pristupa sa mnogim samplovima i šumovima (bilo iz prirode, bilo sintetičkih karakteristika) i odgovara ambijentalnom post electro-industrialu oslobođenom od mrakova i depresivnih tegoba.

Album je neobičan i veoma kreativan. Nema turobnih atmosfera, posrtanja u bezdane tamnih bespuća i sličnih dark-wave manira, već je ispunjen svjetlom, toplinom i pritajenim emotivnim ugodama punim različitih i veoma prijatnih ambijenata. Pokazuje visoki stupanj glazbene zrelosti bez ikakvih većih posezanja u klišeje, te premda nije daleko odmakao od formata Brian Enovih odavno priznatih ambijentalnih struktura, još uvijek se može strpati u fah nečega što ima blisku poveznicu sa avangardom. Možda je još najbolji i najkraći opis ove glazbe AOE - adult orientated electronica.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/01/2011