Industrial-punk. Ima li uopće tog faha na r'n'r karti? Ako nema, onda su ovi ponovno aktivni Novosađani prvi takav band na svijetu. Ovdje su prisutni u opako nabrušenoj živoj snimci.

Ponovo revitalizirani novosadski Drop Dead koji je nekad bio isključivo ženski punk band, danas ima posve drugačiju postavu. Od originalne ekipe ovdje je samo pjevačica Vojka, dok je za preostalu infrastrukturu zadužen trojac mušketira - bas gitarist Franz (iz DreDDup), gitarist Stevan (Youth A.D.) i 'maestro za sve', uključujući samplove, elektroniku, ritam mašinu i klavijature - MiKKa (naravno, frontmen DreDDup i polovica Mrt-a). Od njih jedini stalni član je Stevan, a konstantna basistica je Nataša iz banda Tri Kapljice. Ovdje je riječ o snimku koncerta održanog 5.XI 2010. (hm ili 11.V?) u novosadskom klubu CK13 na kojem je gostovao Franz budući da je davne 2004. svirao na originalnom demo materijalu koji je naknadno remasteriran i objavljen kao album "Senseless" (2009).

Nekada, kada je Drop Dead bio ženski band, glazbeno je funkcionirao vrlo opskurno i sirovo s vrlo malo tehničke potkovanosti, međutim dolaskom tri glazbena underground velikana, ovaj sastav se pretvorio u mašinu za mljevenje zvuka. Čeprkajući po memoarima, ne sjećam se da postoji definitivno skovan termin industrial-punk. Mnogi su kroz svoje karijere, mimo striktnog žanra kojem pripadaju, znali uploviti u teritorijalne vode industriala s različitih aspekata (Big Black, Butthole Surfers, Filter, SCH, Atari Teenage Riot ili Clawfinger primjerice), međutim gotovo nitko izuzev legendarnog Chris Connellyija iliti Foetusa, pa i Chrome i nezaobilaznih Killing Joke, Ministry i Nine Inch Nails nisu dublje zagrebali u suštinu hardcore punka na industrial način. Govorim o prošlosti, danas se vjerojatno ovakvih križanaca može pronaći po underground sceni, ali spremno tvrdim, da barem osobno nisam imao prilike susresti ovako bijesan, definitivno industrial-punk band. Sam termin barem još službeno nije potvrđen u svim onim podvrstama industriala križanog s metalom, rockom, elektronikom, neo-folkom, eksperimentalnom i ambijentalnom glazbom, te mnogobrojnim 'post' izvedenicama, tako da se moguće ovaj reunion Novosađana može proglasiti zvanično prvim industrial-punk bandom na svijetu. Kažem možda, jer nitko od svih onih velikih imena nije bio striktno punk band, pa niti Atari sa Alec Empireom koji su se deklarirali kao gabber-techno industrial.

Evo, od vrlo raštelanog punk sastava, novi život počeo je na najboljim mogućim temeljima. Udahnut mu je novi izraz koji je prilično jednostavan, ali brutalno nafilan energijom punka i elektronikom. Na ovoj set listi nalazi se stari opus od 9 kompozicija u posve novom obliku kojeg je gotovo nemoguće prepoznati koliko se promjenio spram onog vrlo loše odsviranog remasteriranog debija. Kao prvo, ovdje je korištena kompletna elektronska matrica sa ritam mašinom, synth melodijama, samplovima i mnogobrojnim efektima na koje su Franz i Stevan metronomskom preciznošću odsvirali svoj žičani arsenal, a Vojka je u totalnom ludilu nekakvog opakog poriva odvrištala sve pjesme gotovo poput najokorijelijeg black/death metalca. Premda je snimak čist i sasvim solidnih tehničkih performansa, raspoznati o čemu točno Vojka vrišti ponekad je gotovo nemoguće zbog opsceno grčevitog vokala za kojeg je skoro pa teško povjerovati da dolazi iz glasnica jedne krhke djevojke. Majko mila, ova komotno može pokopati cijelu vokalnu crust i pripadajuću 'growl' branšu od metalaca do hardcoreaša... Tek u ponekim skladbama zacvili svojim prirodno visokim ciktavim glasom u svojstvu pratećih upadica (primjerice u skladbama "More", "Sleep", te u najžešćoj "You are dead"), ali to je luđe od svih onih otkačenih kreveljenja Nine Hagen, Toyah i pokojne Wendy O. Williams (ex-Plasmatics) zajedno. Ovu djevojku pere nekakav opaki adrenalin pun frustracije, nezadovoljstva, bijesa, mrakova, sumanutosti, ludila, paranoje i općenite negativne vibre koja je izgleda sama po sebi prirodno nihilističkog svjetonazora. Usporedimo li je sa egzibicionistima iz prošlosti koji su svašta radili (od Iggy Popa preko Gibby Hainesa do skoro svih hardcore/ metal/ punk growl-crust vokalista), ovakav urlik koji nije programirana furka namještena da se kao samodopadno sredstvo uklopi u bijesnoću, teško je za pronaći. Jer Vojka očigledno ne glumi, ona je, koliko mi se čini prirodno opičena i samo na taj način može funkcionirati kao pjevačica. Ne mogu je zamisliti da izvodi neke sentimentalne pjesme sa senzibilnim vokalom...

Kao što je rečeno, pjesme su dobile sasvim nove formate i zvuče posve drugačije od izvornika premda nisu doživjele neka veća aranžmanska tumbanja. MiKKa kao elektronski meštar, napravio je svoju prepoznatljivu industrial matricu, dodao melodija, puno efekata i mjestimičnih EBM tempova ("Beast in the cage"), pa tako sve ovo zvuči kao frakcija DreDDup koja se specijalizirala za punk. Jedina mana cijelog zapisa je posve potisnuta Stevanova gitara koju ton majstor na koncertu nije htio staviti u razglas, pa vjerojatno dopire samo iz pojačala na bini, tako da se izgubio puni doživljaj, ali šta će te... Ima i takvih lapana koji odkantaju band samo zato jer im se ne sviđa njihov zvuk i stil. Dovoljno je prisjetiti se kada su Neubautenima u Puli tamo negdje 1990/91 iskopčali struju i potjerali ih s pozornice... A kada su Drop Dead sa tromim industrial-punk valcerom "Lucifer" završili ovaj kratak koncert koji traje samo 23 minute, dotični DJ u klubu nije mogao sačekati niti 10 sekunda da band dobije aplauz, već je odmah zavrtio svoj set kada su Stevan i Franz još okončavali pjesmu u stanovitom krešendu.

Na koncertu je navodno bilo prisutno nekih 40-ak ljudi, te je feedback prilično mlak. Ali, kada se posluša ovaj snimak, energija koja je prisutna, jednostavno razara i stiče se dojam da su Drop Dead nošeni elanom kao da nastupaju u CBGB-iju. Tko zna, možda će jednog dana početi kolati one dobro znane priče 'i ja sam bio na tom koncertu', pa će se mnogi poput primjerice onog živog zapisa Sexe u Kopru 1985. kojeg je popratilo jedva šačica ljudi podičiti činjenicom da su bili svjedoci jednog iznimno mahnitog, luđačkog i nabrijanog koncerta. Ima provjerena priča o nastupu The National u zagrebačkom KSET-u kojeg je gledalo nekih 80 ljudi, a danas se ta brojka popela na 2000 svjedoka koji tvrde da su bili među tih osamdesetak promatrača. Meni je istinski žao što nisam vidio ovaj Drop Dead i jedva čekam da ugrabim neku priliku ako se nađe. Ovo propustiti za vidjeti i doživjeti je jednostavno rečeno šteta.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/12/2010