Pauk, ta specifična kupolasta dvorana izgrađena za potrebe Univerzijade 1987. do današnjih dana primala je različite goste, velike i manje zvijezde i neprimjetne izvođače koji su u principu uvijek isijavali nešto iz sebe. U njoj se uvijek, barem kada sam bio prisutan, događalo nešto zanimljivo i nikada nisam primjetio nekakav veći nesklad. Ali ovaj puta, ajme ljudi, desila se katastrofa.
Kao prvo - šank. Dva šanka koja se nalaze nasuprot pozornice opsluživalo je svega petero jadnih ljudi koje zaista žalim. Da bi došao na red čovjek je trebao čekati skoro pola sata jer je samo jedan barmen neprestano morao točiti pivo koje se stalno pijenilo, dok su jedan, odnosno dvoje ljudi točili ostala pića i naplaćivali ih. Bez obzira što se radi o iskusnim, okretnim i brzim konobarima u ogromnoj gužvi bilo im je nemoguće opslužiti svu klijentelu koja se nagomilala oko šankova gurajući šake i laktove jedni drugima u zube i pod rebra, mahajući s novčanicama i prstima jedne ili dvije ruke pokazujući koliko piva ili nekog drugog pića žele tapkajući svako svakome po gležnjevima i nogama. Da bi se ta gomila poslužila trebalo je postaviti još barem jedan šank s lijeve strane pozornice i na svaki šank zaposliti najmanje 6-7 barmena. Tako sam lijepo čekajući u općoj gužvi izgubio najmanje četrdesetak minuta da bi naručio dvije runde piva, dok sam od ostalih rundi jednostavno odustao. I bolje, jer koncert nije zavrijedio niti ove dvije pive.
Kao drugo - katastrofalan razglas i užasan light-show. Niti jedan sastav se nije čuo kako treba i nikada do sada nisam prisustvovao lošijem živom zvuku uključujući sve svadbe, restorane, klubove, stadione, open-aire, birtije i razne prčvarnice po kojima sam promatrao i slušao bilo kakvu živu svirku. Niti najlošiji punk/hc, rock i "šta-ti-li-ga-ja-znam" izvođač, glazbeni početnik koji umije nešto drndati po bubnjevima i gitari ili bilo kakav drugi tip glazbenog i zvučnog performancea nije zvučao tako katastrofalno kao oba sastava te večeri u Pauku.

Koncert su u 22,30 h otvorili mnogoljudni sastav Kopito sastavljeni od mladih glazbenika sa raznih jadranskih otoka sa jednom najavom koja se uopće nije razumijela. Ljudi su se oko sebe pitali "šta li je to sad rekao?"... Potom je cijeli skoro bosonogi sastav izašao na pozornicu odjeven u mornarske majice i podsukane pantalone, te koncert otvorio sa skladbom "Kuci di fronco" (oslobođeni pas), a kroz jednosatni koncertni repertoar koliko sam uspio razaznati nizali su naslove "Jugo", "Rapa", "Riba", "Greben" (uz pratnju klape Torkun), "Torejund"... U postavi osim dvije gitare, bubnjeva i basa imaju i nekoliko duhača, te momka na kongama, no, od njihovog cijelog zvuka gotovo ništa se nije moglo razaznati. Bubnjevi su bili skroz u pozadini zvuka, bas gitara se uopće nije primjetila, duhači bez obzira na melodične dionice i efekte koje su ispuštali i svirali zvučali su kao da dolaze iz neke sasvim desete hale, dok su se dvije gitare i vokal neprekidno ispreplitali u obilju pretjerano visokih tonova, tako da se nije moglo razlučiti pjeva li se na talijanskom, hrvatskom, čakavskom ili nekom drugom jeziku, dijalektu ili nariječju. Katastrofa. Najviše žalim sirotog momka koji se trudio svim silama lupati rukama po kongama čiji zvuk je bio potpuno nezamijetan. A kad je za vrijeme jedne skladbe "crko" kompletan razglas i samo se čulo drndanje njihovog sounda iz monitora na pozornici cijeli užas se povećao za 100%. I oni su tako prašili čitavu skladbu i nitko od tehničara nije im sugerirao šta se događa sa zvukom, nego su ovi za mix pultom nešto "prčkali" sa kablovima, kanalima i potenciometrima tako da se u nekoliko navrata zvuk naglo dizao i rezao u stilu "ovo nije dobro, ovo je dobro, ma ne, to treba ovako... stisni ovdje... priključi ovaj kabel na ovaj kanal..." što je stvaralo diletantski dojam poput isključivanja i uključivanja nesnosne buke. Nakon koncerta nakratko sam razgovarao sa bubnjarem Markom koji je rekao da oni na stageu uopće nisu imali nikakve informacije o zvuku, te da su tek nakon koncerta saznali što se događalo. Rekao je da su im prijatelji iz publike rekli da je zvuk bio katastrofalan, par metara pored pozornice još se kako-tako nešto moglo razaznati, no s lijeve i desne strane da je bila "banana". No, evo nešto i o njihovom nastupu....
Unatoč pogibeljnim pogreškama tehničara, Kopito je na sceni sjajan zabavljački sastav kojeg su sa ogromnom podrškom pratili njihovi fanovi koji su se i sami pitali i čudili što li to izlazi iz tih prokletih zvučnih kutija. Sve njihove skladbe su vesele, zvrkaste, nabijene simpatičnom dozom šarma i otočkog predznaka naglašenog na plesni i vedri ritam prepletenog ska, latino i afro utjecaja. Neke skladbe zvuče kao da su izašle is stare škole albuma "Wha'ppen" The Beat, dok se za određeni dio kompozicija slobodno mogu povući paralele na relaciji Vještice - Cinkuši - Gustafi (koji su im nekako zvučno najbliži). Pomalo ortodoksni i prijatno ekscentrični, Kopito je unatoč svim katastrofama koje su ih pratile tijekom tehničkog dijela koncerta pokazali sav svoj šarm i dali naznaku da je rođen novi crossover etno-ska-latino sastav čiji je osnovni potencijal u vedroj i nadasve pristupačnoj rock zabavi. Da nije bilo ove kome od zvuka, vjerojatno bi to bio sjajan koncert.

Potom oko 23,30 na scenu izlaze glavni akteri - Picigin Band sastavljen od samo tri glazbenika - Stanka Juzbašića (koji svira bas i kontrabas sa podosta imena - Kopitom, Stampedom i Lidijom Bajuk između ostalog), Maxa Juričića (gitara, ex-Film, Le Cinema, Vještice, Šo!Mazgoon...) i bubnjara kojeg zaista nisam mogao prepoznati ne samo zbog lošeg osvjetljenja koje tuče izvođačima s leđa, nego i strahovito poražavajućeg zvuka koji me omeo da promatram sastav, a i onog frustriranog laktarenja oko šanka prilikom čekanja druge runde piva. Nije mi bilo druge nego da sa suprugom Marijetom zauzmem jedini slobodni ćošak dvorane, sjednem na plasični koš za smeće i u nevjerici promatram bend na stageu i sve te razdragane studente i ljude iz Dalmacije, primorja, raznih malih otoka i ostalu ekipu koja je došla na koncert. Bend je počeo svirati, a onda se sa stropa (tko zna odakle) spustio Gego (iliti Stipe Barišić) na mornarskom užetu. U dvorani su nastale glasne ovacije i počinje fešta koju su uspjeli protumačiti njegovi mnogobrojni fanovi. Priznajem da nikada nisam slušao njegove radove i zaista nemam pojma tko je on, a da nije bilo takvog primitivno seljačko-kmetskog razglasa vjerojatno bih uspio dokučiti što je to toliko interesantno i zanimljivo u njegovome izrazu. Samo mogu spomenuti da je prvi dio koncerta (nekih 5-6 skladbi) bilo nekakvog veselog i melodičnog ambijenta u kojem sam uspio razaznati refren "Ljubomora", da su drugi dio koncertnog repertoara od nekih 2-3-4 skladbe zauzimale neke laganije i lepršavije melodije nabijene afro i latino utjecajima, te da u tom kontekstu Gego uopće nezna ostvariti kontakt s publikom. Kao da je hermetički zatvoren u svoj svijet, na momente čak i dosadan (možda patetičan) bez obzira na veselu i vedru laid-back atmosferu oko njega. Da li su to duboke i umjetnički oslikane kompozicije sa svim prijeko potrebnim finesama za koje mu je potrebno vlastito proživljavanje intime pred tisuću ljudi ili samo blok stvari za popunu koncertnog reperoara - pojma nemam zbog tih prokleto aljkavih tehničara. Po glavi mi se počelo kontati ne radi li se možda o namjernoj sabotaži samo da se uništi dojam o lokalno jakom glazbeniku sa Hvara koji je u Zagreb došao prodavati muda uz potporu i šporki gušt Torcide, Armade i prisutnih dalmatinaca u inat Bad Blue Boysima i zadrtim purgerima, ili su pak cijelu stvar doslovce "zasrali" njegovi tehničari koji se nisu snašli na aparaturi kluba Pauk. Ne znam. Ali dojam koji je činio zvuk bio je katastrofalan. Primjetio sam i Pištu koji je stajao s desne strane same pozornice (odmah pored ulaza) koji se nakon što je bend svirao ultra-mega dance obradu "Keep me hanging on" u varijanti "Ja sam lud" (valjda) koja je, pretpostavljam, djelomično otpjevana na talijanskom i možda na otočkoj ikavici jednostavno se pokupio i otišao uz neke sitne geste na licu koje su odavale dojam osobe kojoj je sve to skupa bezveze i pritom si razbio ideje da novi album Hard Time promovira u Pauku s ovakvim analfabet tehničarima. Ne znam zaista, ali ovakav blesavi tehnički propust i gomilu grešaka u životu nisam doživio.

Gego, Max, Stanko, neznani bubnjar i cijela posada Kopita... oprostite mi na ovakvom prikazu koncerta, ali ovakav šljam od zvuka ne pristaje niti najjadnijem glazbeniku koji svira negdje u ćošku nekakve ulice moleći za zadnji milodar. Čudim se da je toliko ljudi uz takvu lošu kvalitetu zvuka skandiralo na vaše pjesme... vjerojatno ste im veliki idoli, a ja vas na žalost tako ne mogu doživjeti. Meni osobno i najlošiji živi zvuk David Bowiea, Gang Of Four, Talking Heads, The Fall, Wire, Cavea, Sonic Youth, Roxy Music, Can ili tuzemnih odavno nepostojećih Leba i soli, Idola, Šarla, Discipline, Boe, Labaratorije, ranog Filma, Lune, Pekinške patke, sjajnih Mamojebaca (s Krka), Sexe i još uvijek aktivnih Obojenog programa, Neočekivane sile, Lunar, Peach Pit, Man Zero, Don't Mess With Texas, pa i Ramba, Pipsa, Psihomoda, može i Kazališta... nikada nije niti neće toliko obezvrijediti mišljenje o njihovoj umjetnosti ma kakva ona god bila.

Ovakav tehnički jad nikada u životu nisam doživio. Da li je to možda naznaka da u ove krajeve pristiže i trend koncertnih amaterskih lo-fi produkcija dobrih izvođača ili se varam? Nadam se ovome drugome.

horvi // 07/03/2006