Hej, Joe! Kakva je to fešta od bluesa bila! Bonamassa je u Zagreb stigao s reputacijom velike blues zvijezde. U Boogaloou je zorno pokazao kako i zašto ju je stekao.

U klub u zagrebačkom kvartu Vrbik stigao sam nešto prije osam. Već je bio gotovo popunjen, što me razveselilo - drago mi je što još ima publike koja voli i prati glazbu mimo Lady Gage, Justina Biebera ili, sačuvajmebože, cajki.

S druge strane, pomalo me rastužio sastav. Mahom je to bila ekipa koja je prebacila četrdesetu. Malo, premalo mlađe ekipe. Kontam da će Arena za Gagu biti puna. Šteta.

Zašto? Zato što je Joe Bonamassa pružio dvosatnu predstavu vještine i feelinga o kakvoj plastičnjarsko srednjostrujaštvo (čiji je maloprije spomenuta trenutno najistaknutiji primjer) može samo sanjati. Ne tvrdim to zato što volim blues ili zato što sam naročito velik Bonamassin fan. To, naravno, ima utjecaja na moj stav. No, koncerti poput održanog u Zagrebu kvalitetom nadilaze ogtraničenja postavljena žanrovskim podjelama. Jednostavno, toliko su dobri da ih treba pohoditi svatko tko se želi zvati pravim ljubiteljem glazbe.

Bonamassa se na stejdžu pojavio nekoliko minuta prije osam, nakon što je najavljen gromoglasnom 2 Minutes To Midnight Iron Maidena. Zanimljiv izbor, tim više što su nam vrijeme do početka kratili bluesom.

Krenuo je autoritativno i agresivno, kao da je već s prvim taktovima Cradle Rock htio pokazati tko je gazda. I doista, brzo se pokazalo (a koncert u cijelosti to je i potvrdio) da s njim nema šale. Belom džez odelu, zelenoj košulji i nerd imidžu usprkos.

Dugo nisam imao prilike gledati i slušati nekoga tko tako suvereno vlada instrumentom, a da nije izgubio dodir s drugim ključnim sastojkom dobre mjuze - osjećajima. Po tome, doduše, nije u rangu s Vlatkom Stefanovskim, ali je daleko bolji od, recimo, imenjaka Satrianija (Steve Vai i Yngwie Malmsteem tu nemaju što ni tražiti). Stilski, najbliži je Jimmyju Pageu, mada bi se moglo reći da je od njega po mnogo čemu bolji. Ton mu je čist, solaže precizne i fluidne, riffovi moćni i zarazni, a lakoća s kojom je svirao čak i tehnički zahtjevne dionice zastrašujuća. Podjednako dobar u bržim i sporijim pjesmama, dok svira glasno i prljavo ili tiho, dok svira slajd, vah, pa čak i teremin... Gledajući ga, istovremeno sam poželio početi vježbati gitaru deset sati dnevno i više ju nikad ne uzeti u ruke.

Kontakta s publikom nije bilo previše, a nije ni bio potreban. Ispričao se zbog prehlade (sumnjam da bi itko išta primijetio da nije spomenuo), zbog čega su pjevanje u dva navrata preuzeli gosti. Prva se na pozornicu popela njegova djevojka Sandi Thom, koja je korektno odradila posao, iako mi se čini da bi njen glas bolje legao country pjesmama nego bluesu. Drugi je bio Paul Rafferty, tijekom čijeg je nastupa zvuk benda došao najbliže Zeppelinima (iako se Rafferty ne može mjeriti s Robertom Plantom).

Da parafraziram Erica Claptona (koji je nešto slično rekao o Stevie Ray Vaughanu), dok slušate Bonamassu uživo, znate da svjedočite pravoj veličini. Ne samo što ne ostavlja ni milimetar mjesta za pogrešku, već ujedno demonstrira i duboko poznavanje žanra u kojem se izražava. U dva je sata pokazao da zna i može više nego što će mnogi naučiti i izvesti za cijelog života.

I zato ga nemojte propustiti kad idući put svrati u naš mali grad.

siro // 05/11/2010