D.A.F. su bili i ostali čisti underground band pruživši pretovarenoj Močvari, po njihovim izjavama najbolji koncert u posljednjih 10 godina.

Završnica '3. Zagrebi! Festivala' kojeg nažalost nisam mogao pratiti zbog objektivnih razloga (čuvanje klinca), odigrala se u Močvari gdje su po prvi puta nastupili legendarni njemački D.A.F., utemeljitelji EBM stila, praočevi techna i tvorci mnoštva stilova vezanih uz pojam elektronskog punka i svih onih dueta iz oblasti electro-popa. Budući da im je ovo bio prvi nastup na ovim prostorima koji se čeka još od ranih 80-ih kada je elektronika eruptirala u mnogim segmentima new-wave, pop i disco kulture, Močvara se posve ispunila uglavnom sa ekipom iznad 30-te, a na koncu i pretovarila, tako da je dobar dio posjetitelja bio primoran pratiti koncert slušajući ga u dvorištu. Nakon gotovo dvije decenije ugodno je bilo vidjeti mnoge stare gothic face koje su redovito visjele u Jabuci, te poveću ekipu pristiglu iz Slovenije i nešto manju iz Srbije koja se dokoturala vozom iz Beograda. Uoči samog koncerta, odličan izbor EBM i electro-popa vrtio je DJ Ivan Krželj, pa se između ostalog mogao čuti stari Videosex i najnoviji zagrebački EBM projekt One Two ("This is the house" je odlično sjela), a usput su se raspredale priče o ranim 80-im kada su se D.A.F. ploče teškom mukom nabavljale iz Trsta, Engleske i Njemačke, te se putem oglasa u rock magazinu Džuboks presnimavale na audio kasete i preplavile cijelu bivšu državu. Jako dobro se sjećam da sam 1981. nabavio snimak "Alles ist gut" koji je bio n-ta presnimka na vrlo lošoj kaseti, te kako sam sa frendovima danima analizirao album uz čitanje eseja iz Džuboksa. D.A.F. su na pozornicu izašli nešto prije 23 h bez ikakve očekivane sofisticirane tehnologije. Nije bilo nikakvog syntha, niti ritam mašine, Robert Gorl je uključio cd-player sa matricom, sjeo za bubnjeve i to je to. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Taj dvojac premda ima na plećima pola stoljeća i pokoju godinu više još uvijek je u formi i sjajno izgleda. Frontmen Gabi Delgado svoju iznimno krhku i vitku figuru odjenuo je u najobičniju crnu košulju, crne hlače i obične crne 'marte' bez ikakve šminke, vojničkih čizama, kože, uniforme, paljenja svijeća, prizivanja duhova, demona, bogova, bez pretenciozno pompoznih gardova s ukrštenim rukama na leđima i slične scenografije koja se kao pijana plota prenosi već tri decenije s gothica na sve one neo-gothic/folk/industrial/EBM/future-pop/experimental/noise/dark-wave vizualne dizajne. Samo čisti i posve jednostavni image i čisti ogoljeni glazbeni kostur. E, sad, budući da vjerojatno nitko od prisutne publike, a vjerojatno niti od organizatora nikada nije prisustvovao njihovom koncertu (najbliži je bio lani u Beču), zaista se nije moglo znati šta se točno treba očekivati. Sve one live snimke koje se mogu vidjeti na youtube-u nisu precizne i konzekventne. Naime, da sam znao šta se sprema, trebao sam navući kišnu kabanicu, a ne crno odijelo i nagurati se u prvi red tik do pozornice. Uoči samog izlaska Gabija i Roberta, s nevjericom smo gledali q-pack sa 10 boca vode pored mikrofonskog stalka. Nikome nije bilo jasno čemu tolika voda za dvoje ljudi, no kada je D.A.F. krenuo sa nastupom i rafalnom paljbom najubojitijih stvari "Verschwende deine jugend", "Ich will", "Muskel" i kultnim hitom "Der Mussolini" s čuvenog albuma "Gold und liebe" (s njega su kasnije još izveli "Was zeihst du an heute nacht"), pozornica se doslovce pretvorila u močvaru. Gabi je već u prvoj skladbi bio potpuno mokar od znoja, te se hladio lijevajući vodu po sebi od glave do pete. Ako sam točno izbrojio, potrošio je ukupno 27 boca vode, u prosjeku oko dvije po pjesmi. Kada je finiširao q-pack koji mu se nalazio pod nogama, za vrijeme svake pjesme mu je sa strane prilazio momak iz prateće ekipe s novom bocom. Dio je popio, a ostatak proljevao po sebi uz povremeno prskanje po publici na šta mu je i sama publika uzvraćala proljevanjem i dobacivanjem pijače svih vrsta. Neki sumanuti lik iz prvih redova je bacio polupraznu pivsku flašu koja mi je fijuknula pored glave i sva je sreća da nikoga nije pogodila. Gabi je samo pogledom sugerirao pratećoj ekipi da odmah sklone staklenku, a kako ne bi došlo do nekih pojačanijih tenzija ili mogućih ekscesa, odmah je zakopao ratnu sjekiru rukovavši se sa svima iz prvih redova. Ja sam bio prilično zaliven vodom, pivom, nekakvim sokovima i ljepljivim tekućinama, no ne žalim. Odijelo iovako ionako jednom mora na kemijsko čišćenje, a ovo je bila ta noć koja mi je konačno dala do znanja da je došlo vrijeme za ispiranje mirisa naftalina s njega. Nije bitno. Netko se može požaliti da je zvuk bio problematičan, čak i pretih, povremeno su se javljale distorzije, mikrofonija i oscilacije, no niti to nije toliko bitno. Bitno je to da su D.A.F. pružili ono što se od njih očekivalo, a to je sjajan performance koji je prikazao iskonsku i sirovu snagu banda kakvu su imali u tim čuvenim ranim 80-im. Gabi ima specifičan scenski nastup koji je pun kretanja i energije, kovitlanja rukama, zagrtanja mokre košulje i gestikulacija, a po svemu asocira na lucidnu kabaret predstavu. Kada ga vidite onako mokrog, znojnog i energično raspoloženog, ostavlja sjajan dojam frontmena koji je i nakon 30 godina i dalje uvjeren u sve svoje stavove koje iznosi u minimalistički vrlo jednostavnim i uglavnom repetativnim stihovima. Sirovost njihovog izraza koja je svedena na najminimalniju glazbeno-lirsku formu još je jače bila naglašenija na ovome nastupu nego li se to može zaključiti po uredno ispeglanim i produciranim albumima gdje se ponekad pojavljuju prateći vokali i još poneki elektronski efekti. Sve je bilo toliko jednostavno da bi ikakva iole 'raskošnija', da ne kažem orkestralnije uređena infrastruktura samo nagrdila njihov nepatvoreno originalan smisao za bizarnu minimalnost. Glavno težište repertoara bio je album "Alles ist gut" kojeg su gotovo izveli u kompletu, dok su se na "Fur immer" osvrnuli samo sa laganicom "Die Gotter sind Weib" i na bisu s hitom "Kebabtraume". Sa onog nes(p)retnog "1st Step To Heaven" otpjevanog na engleskom jeziku nisu na svu sreću uvrstili niti jedan broj, a malo razočaranje je bilo što su sjajan povratnički album "Funfzehn neue D.A.F. lieder" iz 2003. predstavili samo s hitom "Der sheriff", te sa "Die luge" i "Algorithmus". Očekivalo se malčice više kompozicija s njega (barem "Ich bin tot") i djeličak alternativnog techno-punk zvuka. Premjerno su predstavili svoj novi singl "Du bist D.A.F." u svojem klasičnom plesnom izdanju, a isti se mogao nabaviti i na štandu za 50 kuna. Ako se išta može zamjeriti, onda su to čudni ritmički zahvati Roberta koji se u laganim kompozicijama "Rote lippen" i "Mein herz macht bum" poigravao s kontraritmovima nadograđivajući kompozicije sa eksperimentima kao da namjerno želi ispadati iz konvencionalnog 1/1 takta, a jedna od vjerojatnosti je da se zaželio neobičnih ritmičkih figura s kojima je potpirivao laganu vatru na bazi živaca publike. Nakon nešto manje od sat vremena završavaju nastup ostavljajući lokve vode na pozornici, te se triput vraćaju na bis izvevši samo tri laganije kompozicije "Sato - sato", "Der rauber und der prinz" i "Alles ist gut". Da su izveli još ponešto, barem sa posljednjeg albuma ili neku od španjolskih plesnih šećerlama poput "Mira como se menea" ili "El que", nitko ne bi apsolutno ništa zamjerio. Dojam koji su ostavili je očaravajući. Prosto kada vidite ovako nešto specifično, ogoljeno do srži i jednostavno da jednostavnije ne može biti, poželite da osnujete vlastiti duet band. Ali teško da će to biti to. Jer njihove pjesme i glazba makar imaju 30 godina, još uvijek nose aktualnost i ne pokazuju niti najmanje znakove starenja, a feedback kojeg je Gabi ostvario svojim iznimno jednostavnim i sirovim punkerskim performansom je nešto što je istovremeno iskonski bizarno i magično. Nema šminke niti pretencioznosti. Fenomenalan tvrdokorni underground nastup u svim pogledima.

horvi // 13/09/2010

> vidi sve fotke // see all photos