Nedjelja je bio dan čije smo jutro i dio poslijepodneva trebali provesti u šetnji centrom Budimpešte, al nas je jedna metalna stepenica na Vodafone-ovom štandu spriječila i omogućila nam cjelodnevno izležavanje na raznim ležaljkama i foteljama. Skoro pa bi mogli reći hvala joj. No, to je kompenzirano sutrašnjim odlaskom u IKEA-u.

Tako smo, kako i priliči blagdanu Velike gospe, mirno i staloženo iščekivali pravi trenutak kako bi uletjeli i zauzeli najbolje moguće pozicije za večerašnju nam misiju, a to su bili KASABIAN i MUSE. Tako smo prije toga uspjeli malo pogledati rumunjske MAHALA RAI BANDA, koji su svojim ciganskim zvukom rasplesali šaroliko mnoštvo ispred WORLD MUSIC STAGE-a. Uz ručak i skupljanje snage za ulet u prve redove s dovoljne udaljenosti smo pogledali DANKO JONES, inače predgrupu G'N'R u Zagrebu, i BILLY TALENT. I jedni i drugi zvučali su tako da su nam kokteli koje nam je sam Chuck Norris odobrio niz grlo klizili sami od sebe. Jedino što je vrijedili čuti u ta dva sata neidentificirane muzike s glavnog stejdža je bilo pitanje pjevača benda DANKO JONES upućeno fanovima, a koje je u slobodnom prijevodu glasilo "Koliko Vas jedva čeka da se posere doma na zahodu?", a koje je nevjerojatna istina, samo svi šute o njoj. U trenutku kad su BT završili svoj dosadan i kreštav set i kad su horde krenule od pozornice, mi smo krenuli prema njoj. Osjećali smo se kao dva gala u susretu s rimskim legijama, ali isplatilo se. Nismo se uspjeli probiti do prvog reda, kao prije sedam godina, ali i treći smo smatrali uspjehom. Društvo oko nas veselo. Španjolci, nizozemci, francuzi, britanci i nešto mađara, odlučilo je jednoglasno da više nikog ne puštamo ispred nas po cijenu života. I moram reći da nam je u tome uspjelo. KASABIAN su otvorili sa Shoot the Runner, na kojoj su se još lovili u zvuku, ali i u slici. Na Underdog i Where did All the Love Go? već je sve funkcioniralo u najboljem redu. Tom Meighan, glavni vokal, se trudio dopasti publici i više nego je trebalo, jer nije lako svirati prije MUSE. Meni jednu od najboljih pjesama, Take Aim, pjeva gitarist i bekvokalist Sergio Pizzorno, koji mi se stavom i vokalom puno više dopao. Pomislio sam, samo je pitanje trenutka kada će se "otrgnuti od sise" i otići na svoju stranu. Pjevač misli da je Robbie, a nije. I nikad neće biti. Unatoč publici koja je većim dijelom došla zbog zvijezda večeri, dobar prijem i zborno pjevanje iznenadili su čini se i sam bend, koji nas je za kraj počastio s Fire, Vlad the Impaler i L.S.F., a mi njih pjesmom i kad su oni već dobrano bili u bekstejdžu. U tim trenucima ledila se krv u žilama a pomisao na MUSE dala nam je snage odbiti sve koji su željeli kroz naše redove doći do prvih. Obranili smo naše položaje na svim frontama, te smo opušteni čekali da se pojave Matt, Dominic i Christopher. U tih sedam godina mnogo se štošta promijenilo u našim životima. A i u životima članova MUSE. Između ostalog postali su najbolji koncertni bend. Bend kojem THE EDGE dolazi svirati na Glastonbury. Nema im ravnih danas. To sve povlači i druge neke stvari koje nisu nužno dobre. Ali bitno je kako oni reagiraju na njih. Velika produkcija, blještavi stejdž, blještave gitare imaju pluseve ali i minuseve. Minusi se svakako odražavaju na predugim stankama između pjesama kada se mijenjaju gitare, namješta klavir na posebno određeno mjestu, dovoze specijalni bubnjevi za MK Jam u kojoj se Matt odmara… Ono što je dobro u tome svemu da oni nisu promijenili stav prema publici. Nikad nisu imali previše kontakta, pogotovo Matt koji na početku i na kraju procijedi pozdrav, a u ostalo vrijeme je u potpunosti skoncentriran na svoju gitaru, klavir i vokal. Chris u svojem prastarom prugastom odijelu u svakom slobodnom trenutku hedonistički vuče dim iz lule, a tu i tamo se Dominic odvaži nešto reći ili pozdraviti, al to je to. Al tko im može zamjerit kad počnu svirat. Lista je krenula s Uprising i Supermassive Black Hole. Skoro svaka pjesma na kraju ima još i produženi rif, bilo da je od neke poznate pjesme ili da je tu i sada izmišljen. Pa smo tako na Map of the Problematique mogli čuti rif iz Maggie's Farm ili na Hysteria rif iz Back in Black. Čovjek jednostavno uživa u dekonstrukciji pjesme i to mu je čini se veći gušt od pjevanja. Na bisu nije morao ni pjevati. Plug in Baby i Knights of Cydonia pjevali su se sami od sebe. Hvala Vam MUSE na još jednom predivnom doživljaju iako ovaj put nije bilo balona. Nakon posljednih taktova Knights of Cydonia, mokri ko miševi (ali ne od kiše još!), uzimamo malo zraka i pokušavamo se probiti čim prije do WAN2 stejdža kako bi možda vidjeli kraj nastupa YEASAYER-a. Probijanje kroz desetke tisuća ljudi koji idu u istom smjeru pokazalo se težim nego probijanje kroz ljude u suprotnom smjeru. Tako smo umjesto na kraj, došli na početak jamajčanskih MAJOR LAZER. Ovaj DJ duo koji kombinira reggae s black metalom je stvarno zanimljiva pojava, no drugo uprizorenje ZITA SWOON nas je tjeralo na drugi kraj otoka. ZITA SWOON su ovaj puta trebali nastupti kao "Band in a Box", a to je otprilike nešto kao u Močvari. Pristojno velik OCTOPUS šator ovalnog oblika dao nam je nadu u dobar završetak večeri i festivala općenito. Problem je nastao kad su na pozornicu, umjesto na pod, postavili stolicu, stalak za malu, srednju i veliku gitaru, stalak za note, monitor, mikrofon, zeca i flašu crnog. Tada je bilo jasno da ćemo Stefa Kamila Carlensa, inače jednog od osnivača dEUS-a, u tri puta gledati u tri različita izdanja. Pa tko se može time pohvaliti.

Pojavio se sam. Potpuno razmjestio ono što su mu složili, ispričao se da je bend morao otputovati i rekao da će nas pokušati sam zabaviti. Iz podeblje bilježnice, čini se da je birao pjesme koje ne svira baš često, a tek tu i tamo neka nam se učinila poznatom. Vidjelo se da mu uloga "one man banda" ne leži, no stoički je podnosio buku iz okolnih šatora i pričanje nezainteresiranih, koji su se tu sklonili jer je vani počeo potop biblijskih razmjera, tako da je uskoro i struje nestalo. Srećom sve to nije dugo trajalo, no on je još odsvirao par pjesama i pristojno se zahvalio. Iako neočekivano, imali smo jednu potpuno drugačiju večer, koju ćemo pamtiti i mi, a bome i on. Nešto kasnije, ispričao nam je da su imali dosta problema s organizacijom jer nitko ne priča engleski (NO SHIT!), pa da je bend morao otići, a on je ipak odlučio odraditi ovo. Rekao je i da se sjeća nastupa u Zagrebu, ali i publike koja je STALNO PRIČALA što ga je jako zasmetalo. Za utjehu smo mu rekli da to svima rade! Srećom, to nije razlog njihovog nedolaska, već imaju "booking" agenta u Austriji, "koji spava", pa smo se obvezali obavijestiti organizatore da bi oni opet došli.

Nakon ovako ugodnog razgovora, ostavili smo ga vidno umornog, a a mi vidno umorni, otišli pogledati da li nam je šator nastradao u potopu, pa moramo tražiti drugi smještaj za noć ili… Ispalo je da je oko šatora lijepo jezerce, ali u šator se probila tek koja kap, pa smo se zadovolnji zavukli u vreće i utonuli u san.

Ujutro nas je probudilo sunce i glasovi iz susjednih šatora koji su se spremali na odlazak. Poželjeli smo svima da se vidimo na istom mjestu sljedeće godine i otišli nasmijanih lica.

pedja // 26/08/2010

> vidi sve fotke // see all photos