DUBROVNIK, BELVEDERE: LAYO & BUSHWACKA-THEY MEAN BUSINESS

Još je pakleno vruće, još je paklena gužva, a ja sam još uvijek na slobodi (možda sam štiklom zgazila kakvu turističku japankicu, laktom pogodila koje rebarce, a bilo je tu i pogleda prepunih mržnje kao i oštrih riječi na nekoliko jezika, ali uglavnom ničega zbog čega bi me mogli privesti).
Večeras Gruška noć, autobusi voze drugim putem što odmah stvara nevjerojatan kaos i hrpetine ljudi koji ne znaju gdje idu. Prijateljici zvoni mobitel svakih 10 minuta, a ona svakih 10 minuta odgovara: Sorry, we are full. U gradu nas zaustavljaju poznanici i pitaju je li znamo nekoga tko ima slobodnu sobu, jer neki jadni Španjolci nemaju gdje spavati, ili neki jadni Englezi nemaju gdje spavati, ili…
Ali mi, sretnici koji imamo gdje spavati, imamo samo jedan cilj - zabavu i nemamo vremena suosjećati u subotu u pol dva ujutro. Kad dolazimo na Ploče naći taxi i tu se moramo boriti s hrpetinom stranaca koji imaju istu zamisao. Bacamo se pod taxije, nitko ne želi stati, oni koje zaustavimo prokušanom metodom bacanja pod auto ne žele nas povesti do Belvederea (prekratka im ruta), zovemo taxi telefonom odgovaraju nam da nema slobodnog taxija u cijelom gradu. Pješice? Nemamo snage. Plivati? Hm. To bi mi moglo pokvariti frizuru. Pada nam napamet da su neki organiziravali i prijevoz brodom ( a možete si mislit to, da u neku barku u sitne sate ukrcate hrpicu turista, a na odredištu brojite jesu li svi stigli, ali obzirom da ih ove godine navodno ima 12 % više nego u istom razdoblju lani, čak i ako koji fali - who gives a fuck!).
Napokon nam staje prijatelj koji se tu slučajno zatekao i kojeg zaustavljamo istom prokušanom metodom (kažem vam da je prokušana), pa u njegov auto potrpamo i druge Dubrovkinje koje smo zatekli na Pločama. Na putu do Belvederea svi shvate da se poznaju (jedna je simpatija iz osnovne škole, druga poznaje muža od prve, a prva brata od treće) i tako kao najbolji prijatelji ulazimo u Belvedere. Ovaj put s donje strane i bez stepenica. 2 ujutro je i još uvijek publiku zabavljaju domaći dj-evi. Ljudi samo nešto manje nego na Tomcraftu, ali atmosfera potpuno drugačija. Tu se odmah sjetim prezira pravovjernih prema Tomcraftu i onog "Ali Layo i Bushwacka… na to trebaš ići!" Dobro, Belvedere je uvijek pun svakojakih ljudi, mnogi su tu slučajno, mnogi ni ne znaju gdje su, mnoge su doveli prijatelji, mnoge niti ne zanima muzika, mnogi pravi partijaneri su se iscrpili noć prije u Splitu, većina je tu zbog zabave. Ali slučajno zalutali niti ne čine tvrdu jezgru publike. Oni koji zapravo diktiraju atmosferu, makar i bili u manjini, su oni koji zaista vole muziku. To su ljudi u publici koji točno znaju zašto su došli: Layo i Bushwacka. Oni čine atmosferu mračnijom od zadnjeg puta, oni diktiraju underground okus koji odmah osjetim na jeziku. Tako znam da će se odigrati nešto dobro. Layo i Bushwacka počinju oko 3 ujutro.
Kreću relativno pitomo, ali postepeno ulaze sve dublje i žešće. Prvo Layo pušta svoj blok, pa ga zamjenjuje Bushwacka, pa nastavljaju zajedno, pa opet naizmjenično. Svjetla su gotovo pogašena, obavija nas atmosferičan mrak, pokoji reflektor i mjesečina. Malo je mjesta za preseranciju, ovaj dvojac misli ozbiljno.
Čini se da sam ostavila dojam da gajim perverznu znatiželju po pitanju toga tko nosi gaće, tako sada dobivam priliku saznati koje cure ne nose gaće još otkako im ih je mama prestala oblačiti. No večeras nitko ne gleda pod suknje. Svi su jednostavno veseli. Svi plešu. Ali stvarno plešu.
Gotovo se osjeća skidanje poze, nepoznati se obraćaju jedni drugima s lakoćom, dečki me pozivaju na piće i druženje bez napetih, kretenskih uleta. Pustimo sad po strani što od svojih udvarača mogu oformiti vrtićku grupu (okay, znam da je mrak, ali da je baš toliki mrak…). L&B ne prestaju. Oni nisu došli odguliti svoje pa dobro, to svima brzo postaje jasno. Oni ne posustaju. Napadaju ponovo i ponovo, još dublje, još žešće. Penetriraju u svačije tijelo, u svaki razgovor, tu su dok naručuješ piće na šanku, nameću se i preplavljuju. Djeluju kao radnici iz treće smjene, kao da poručuju - kad svi padnete, mi ćemo još uvijek biti tu!
Oni koje zanima kako su tekle njihove karijere, njihova diskografija, imaju li žene ili su njih dvojica zapravo par i je li neka groupie izradila gipsani odljev njihovih… molim neka se konzultiraju s dr. Googleom, jer ja sam daleko od eksperta za ova pitanja.
Prošlo je 6, dan je svanuo, a nitko ne posustaje. Na svježem jutarnjem svjetlu počinju izvirivati prištevi ispod pudera, celulit na bedrima, a tipovi, koji su djelovali poželjno pod okriljem noći, naglo gube svoju draž. L&B još nisu gotovi, ali ja jesam.
Još jednom odlazim do WC-a umočiti cipele u lokve sasvim izvjesnog podrijetla, a onda krenem u potragu za prijevozom do grada. Put pješice od Belvederea do Grada je iznimno romantičan. Tu su vile od bijelog kamena, more, plaže i pogled na zidine. Prošle godine se moja prijateljica tako zaljubila u bankara i završila u Švicarskoj. No već je toliko kasno da je rano, pa tako i prekasno i prerano za zaljubljivanje. A i Švicarska je dosadna. Pokušam naći nekog trijeznog, ali, nakon kratkog razgledavanja, odlučim se zadovoljiti nekim tko se sjeća gdje je parkirao i zna pronaći volan. Malac me sve do auta (100 do 600 stepenica) uvjerava da sam mu se prije dva tjedna u gradu bezočno uvaljivala (laže ko pas), ali ja se bezbrižno upuštam u predstojeću borbu, jer znam da će uskoro naučiti lekciju koju ja već znam: teta Lola jede djecu za doručak.
Da je malo pametniji, bio bi me odveo na burek.

lola // 17/08/2010

> vidi sve fotke // see all photos