DUBROVNIK, BELVEDERE: TOMCRAFT - KROZ TRNJE DO ZVIJEZDE

Svakako mi je drago što turizmu tako dobro ide ove godine, ali moram vam reći da sad već gotovo svaki dan u busu dobijem poriv da počinim kazneno djelo teškog ubojstva na posebno okrutan način. Ne kužite to? E pa dođite se malo provozati busom u Dubrovniku. Odmah će vam se pojasniti.
A onda, u svjetlu događaja posljednjeg tjedna, u gradu se ozbiljno razmatra ideja da se turistima na ulazu počnu dijeliti padobrani, ili bar da se starta s kampanjom tipa "Ako piješ, ne penji se po stijenama" i tako na 20 svjetskih jezika. Belvedere je polurazrušeni hotel i idealno mjesto za iznenadnu pogibiju, one vrste kad vaše tijelo nađu dva mjeseca kasnije u Atlanskom oceanu. Ali to nikoga željnog zabave ne može odvratiti da pogleda smrti u oči, jer je opće poznato da je najbolja zabava upravo tamo.
Mi smo, kao i svi koji znaju s čim imaju posla, na Pločama sjeli u taxi. Taksist nas je povezao petero, ali nam je u skladu s tim i naplatio. Kad vas taxi iskrca ispred Belvederea, možete posumnjati da je on zapravo u dosluhu s onim otmičarima koji otimaju mlade turistkinje o kojima se puno govorilo prije koju sezonu (a što je Dubrovčanima beskrajno smiješno, jer svatko tko ovdje živi zna da nikome ne može promaknuti ni da li vam se otkrhnuo lak na nožnom prstu ove subote, a kamoli crni kombi koji otima ljude). Zato kada izađete iz auta, nemojte se uplašiti, nego samo slijedite gomilu u još manju i još mračniju uličicu, jer ste na pravom putu. E a onda slijede stepenice. Svatko tko je ikad bio u Dubrovniku zna da se nikuda ne može dospjeti bez 100 do 600 stepenica, pa zašto bi ovo bilo drugačije? Samo hrabro naprijed. I ako negdje u sredini, u mraku, nakon što ste 18. put skoro slomili vrat na odlomljenom dijelu stepenice, panično se držeći za zidove i proklinjući dan kad ste kupili ove štikle, pomislite da ste sigurno negdje zalutali, ne brinite, još ste uvijek na pravom putu. Negdje pri dnu ugledate redare, e a onda samo još oko 100 stepenica i na cilju ste.
U zabavu tako ulazite postepeno. Plato po plato. Spuštate se sve niže i niže, sve dok napokon ne prođete kroz vrata pakla. Ili raja. To ovisi o vama. A kad napokon uđete, tu opasnost tek počinje.
Većina ovih partija je vrlo dobro posjećena, a na Tomcraftu sam očekivala fulanu. Mada pravi tehničari prezrivo odmahuju rukom: "Ma to je komercijala", Tomcrafta svejedno svi vole. Mi dolazimo u 2 ujutro, što je još uvijek prerano. Znate onu staru da se ono što se dogodi ili kaže iza 4 ujutro, ne računa. E pa onda jedva da se i cijeli party može računati, a to je i veliki dio privlačnosti pravog partija. Tako u 2 ujutro samo polupopunjeno ljudima, a glavne zvijezde još nema. Publiku zagrijavaju drugi dj-evi.
U roku pola sata, sve se nakrca ljudima, a nastavili su stizati u gomilama još satima. Uskoro prostor puca po šavovima, a za dj pult izlazi Tomcraft. Promijenio se čovjek otkako sam ga zadnji put vidjela (sad ima kosu), ali prepoznajemo ga odmah po samouvjerenosti kojom preuzima pult i nagloj promjeni ritma. Tomcraft je dobar. To čujemo i mi, koji nismo veliki ljubitelji techna. Što bi rekla moja prijateljica: Ne razumijem se u techno, ali imam dušu i čujem što je dobro. Ja u napadu istraživačkog novinarstva pitam dobre poznavatelje: Dajte me upozorite kada progressive trance prelazi u progressive house ili bar kad iz techna prelazi u progressive trance ili bar... Ali mi svi prezrivo odmahuju rukama u ritmu (progressive trancea?), a onda me grle s ljubavlju i povlače u svoj magični svijet dobre i hm… prilično razgolićene zabave. Svi plešu. Neki s noge na nogu (cup-cup), a neki potpuno razulareno. Na špicama i Tomcraft diže ruke, što odmah podiže ruke i cijeloj publici. Na zidićima i platoima svugdje egzibicionisti koji vole biti viđeni kako plešu i kako se ludo zabavljaju. Curice u suknjicama, kojima mi s nižih nivoa sve vidimo (s lijeva nadesno: prva - roze gaće, druga - crne gaće, treća - nema gaće, četvrta - bijele gaće… uglavnom ste shvatili). Dio sačinjen od dasaka vibrira, pored mene tipovi pišaju u more kroz zaštitnu ogradu, razgovori oko mene vode samo u jednom smjeru (frajer ženi: ´oćeš se jebat' il' nećeš?), tipovi uletavaju na svakom koraku (ulet večeri: ej mala, jako mi ličiš na moju buduću curu), žene uletavaju na svakom koraku (ulet večeri: ona:kako se zoveš? On:ha? Ona: KAKO SE ZOVEŠ? On:HA?, ona: K-A-K-O S-E Z-O-V-E-Š? on:H-A?, itd), svi se dobro zabavljaju čak i oni koji pojma nemaju o glazbi (jedna cura drugoj: a koja je ovo pjesma?). Tu sretnem i Bojana Jambrošića kojeg srdačno pozdravim, a on mi, siroče, srdačno odzdravi, pa se tek nakon par sekundi tresnem u čelo - kakav kretenizam! Pa to je Bojan Jambrošić! (Ne, ne poznajem ga.)
Tomcraft je zvijezda i to je očigledno u načinu na koji suvereno vodi zabavu sve do kraja (završava nešto prije 5 ujutro) kada se klanja publici u savršenom spoju poniznosti i bahatosti. Publika ga oduševljeno pozdravlja. Odmah ga zamjenjuju domaći dj-evi i zabava se nastavlja. Ispod nas beskraj mora, nekoliko brodova, a na obzoru već sviće jutro. U pola 6 ujutro smo jedni od prvih koji idu kući, ali uspjeli smo dogovoriti prijevoz do kuće s trijeznim vozačem, što nije prilika koju treba olako profućkati. Burek i jogurt u pekari nas vraćaju u život, pa tako već iz petog pokušaja uspijem proniknuti u komplicirani mehanizam otvaranja vrata auta.
Kod kuće si čestitam što sam uspješno pronašla svoj krevet. S obzirom na sve, to nije zanemariv uspjeh. Pa, molim vas lijepo, mogli su me, kao neke, naći sljedeći dan kako onesviještena plutam na gliseru.

lola // 10/08/2010